BOG VREDNUJE (Lk 13,1-9)

Naše su novine pune crne kronike. Ubojstva. Samoubojstva. Prometne nezgode s mnogim žrtvama. Prirodne katastrofe ne biraju žrtve. Iz tih događaja dadu se razabrati dva uzroka. S jedne strane imamo u igri slobodu i ljudsku zloću. S druge strane uočavamo neizbježnost i nasilje stvorenoga. To je naša životna stvarnost. I u jednom i drugom slučaju jedincato je obzorje smrt, koju mi ljudi uvijek vidimo kao nezasluženo nasilje.

 

Svi ti događaju na primjeran način prizivaju ono što najviše tišti vjeru nas vjernika: zašto Bog dopušta nepravde i nasilje, katastrofe i potrese? Povijest, sa svojim nepravdama i priroda sa svojom nerazboritošću, čini se da gospoduju više od zloga ili slučaja. Zato mi postavljamo dva temeljna pitanja. U prvom slučaju očekujemo da Isus prosudi između dobrih i zlih. U drugom je izričito uključeno temeljno pitanje: kako možemo imati pouzdanje u Oca ako pate nevini? Postavljajući pitanja na taj način nalazimo se pred modelom teškoga razlučivanja. Isus nam nudi drugi ključ iščitavanja povijesnih i prirodnih događaja. Zlo koje postoji bilo u nama bilo u stvorenome misteriozno je povezano s grijehom. Stvarnost nas uči da utvrdimo da, kao što je čovjek veoma zao, ni priroda nije nipošto dobra. Više je maćeha nego majka. Zlo, stalni začin postojanja, nije neki problem, nego, racionalno neprotumačivi, stvarni problem. Pokušaj da se obranimo od njega je motor koji pokreće ljudsku povijest. Zlo sačinjava izazov za vjeru. Može je uništiti ili osnažiti, nijekati ili promijeniti kvalitetu.

Sve događaje dakle trebamo iščitavati na dubljoj razini. Trebamo ih iščitavati u terminima izgubljenosti i spasenja. Svi životni događaji objavljuju izgubljenost od koje nas spašava obraćenje Gospodinu. Mi prirodne katastrofe tumačimo kao kaznu. Isus ne stavlja u sumnju da smo sami grešnici. Ali te događaje ne smijemo shvaćati kao kazne, nego kao hitnost obraćenja. Grijeh je pokvario čovjeka i podložio nerazboritosti prirodu. Narušen je sklad između čovjeka i svijeta. Mi, govoreći o zlu, mislimo na siromahe koji umiru od gladi, na djecu koja su žrtve nasilja, na nevine koje se sustavno ubija. Ustvari zlo je sasvim drugo. Zlo je ono koje potiče na izgladnjivanje, prisiljavanje, ubijanje.

Poznavati „znakove vremena“ znači vidjeti u zlu Gospodina koji dolazi spasiti nas, pozivajući nas na obraćenje. Važno nam je razlučivanje u svjetlu svršetka. Rješenje zla ne stoji u nekoj njegovoj najtočnijoj analizi, nego u promjeni kvasca. Trebamo promijeniti smisao života, obratiti se Gospodinu. Loše razlučivanje, pred negativnostima povijesti i prirode, dijeljenje je dobrih od zlih u ime pravednosti. Loše je razlučivanje i ono koje promatra zlo kao neizbježno i fatalno. Dobro razlučivanje otvara nam oči i daje nam promjenu života. (fač)