MUDROST ZA ŽIVLJENJE (Lk 12,54-59)

U Isusu postoji znak koji nitko ne može nijekati. To je znak bratstva koji On želi dovesti do savršenstva. To je znak na koji se On poziva pred dvama polovima naše ljudske situacije. Jedan je pol ovdje, življeni život. Drugi je pol poslije, Božji sud o ovom našem življenom životu.

 

Njegov je poziv neodgodiv. Trebamo prosuditi ono što je pravedno. S jedne strane to i činimo, ali ostajemo prizemljeni. Naše se prosuđivanje ne izdiže iznad naše razumske ograničenosti. Iz lica zemlje i neba znamo razlučiti što će se dogoditi. Posjedujemo veliko razlučivanje u materijalnim stvarima, ali ne i u onim duhovnim. Mi ljudi, kao živa bića, ne hvatamo ono što nam dolazi od Duha Svetoga. Naš sud nije onaj Božji. Poznajemo dobro ono što nam je potrebno za materijalni život, ali ne i ono što nam je potrebno za duhovni život. Poznajemo lice zemlje i neba, ali ne i ono Gospodinovo. Doista smo mudri u onome što nam daje smrt, a bezumni smo u onome što nam daje život. U sebi imamo farizejski kvasac, a ne onaj Kraljevstva.

Ovih zadnjih desetljeća razradili smo, ne s malim naporom, skup humanističkih znanosti. One su, kao i sve znanosti, korisne i vrijedne u njihovoj očitoj ograničenosti. One bi željele priskrbiti nam mekušaste načine ljudskoga suživljenja. Bio-inženjering se nada proizvesti „čiste ljude“, „bezazlene modele“. Mudro je podsjetiti se da nije u moći ljudi „dogovoriti se na putu s neprijateljem“. Znamo i ne zaboravimo da nam nije dovoljan jedan život da se pomirimo s nekim neprijateljem. Nisu nam dovoljne ni desetine godina jer se mržnja prelijeva iz generacije u generaciju. Dogovor nije u moći nas ljudi, nego u Gospodinu.

Ako želimo, dakle, suditi „sami od sebe“ ono što je pravo činiti danas, pred planetarnim problemom nesposobnosti da budemo bratski, nameće nam se da izaberemo Njega kao lijek našoj smrtnoj bolesti. Ne samo zbog toga što smo ovakvi kakvi jesmo, nego i zbog toga što smo toliko nesposobni da budemo, prema drugima, izvor ljubavi.

Naš je život put prepun raznih protivnika: neprijatelja, „drugi je pakao“. U snazi euharistije prisutno nam je vrijeme darovano da idemo u skladu s Njim smatrajući Ga bratom, postajući tako milosrdni poput Oca. Inače nas naše neprijateljstvo s bratom osuđuje kao Očeve neprijatelje. Dobro je razlučivanje ono koje u međusobnom neprijateljstvu vidimo opomenu na obraćenje od vlastitoga zla na milosrđe. Ako ne provodimo prisutni život u razlučivanju i odluci, prodajemo ga svojem neprijatelju, a da toga nismo ni svjesni. Doista je među nama potrebna ljubav Isusa Krista. Čitavo Njegovo savršenstvo bratstva. Njegova pretjerana milosrdna ljubav. Bog nas ispituje sa svojom neizmjernom ozbiljnošću. (fač)