»Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« I sam izgled poreznog novca jasno kaže što pripada caru, no ljudi često zaboravljaju što pripada Bogu. A Bogu ne pripadaju samo neke prigodne molitve ili pobožni čini, nego čovjek kao takav, jer on je slika Božja! Kao što je car utisnuo svoj lik u taj novčić, Bog je puno prije kao Stvoritelj utisnuo svoju sliku u svakoga čovjeka i zato je čovjek Božja svojina, njegovo vlasništvo.

Misna čitanja dvadeset i devet nedjelje kroz godinu

Prvo čitanje: Iz 45, 1.4-6
Primih za desnicu Kira da pred njim oborim narode!


Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo govori Gospodin o Kiru, pomazaniku svome: »Primih ga za desnicu da pred njim oborim narode i raspašem bokove kraljevima, da rastvorim pred njim vratnice, da mu nijedna vrata ne budu zatvorena. Radi sluge svog Jakova i Izraela, svog izabranika, po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi. Ja sam Gospodin i nema drugoga; osim mene Boga nema. Iako me ne poznaš, naoružah te: nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo: Ja sam Gospodin i nema drugoga!« Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam: 96, 1.3-5.7-10a.10c

Dajte Gospodinu slavu i silu!

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!
Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!
Kazujte poganima njegovu slavu,
svim narodima čudesa njegova!

Velik je Gospodin, hvale predostojan,
strašniji od svih bogova!
Ništavni su svi bozi narodâ,
a Gospodin stvori nebesa!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,
dajte Gospodinu slavu i silu!
Dajte Gospodinu slavu imena njegova!
Prinesite žrtvu i uđite u dvorove njegove!

Poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove!
Strepi pred njim, sva zemljo!
Nek se govori među poganima:
»Gospodin kraljuje, narodima pravedno upravlja.«

 

Drugo čitanje: 1Sol 1, 1-5b
Spominjemo se vaše vjere, ljubavi i nade.


Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima
Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanâ u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir! Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim. Svjesni smo, braćo od Boga ljubljena, vašeg izabranja jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Mt 22, 15-21
Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«
Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«
Riječ Gospodnja.

 

Razmišljanje uz dvadeset i devetu nedjelju kroz crkvenu godinu

 

Caru carevo Bogu Božje. 29. kroz god. A (Mt 22,15-21), fra Bože Vuleta

Isus je prošao sotonske kušnje u pustinji. Potom je bio izložen ljudskim spletkama koje su često jednako zamršene kao i sotonske. Postavljaju mu različite zamke. Jedan od skliskijih terena jest i odnos prema vjerskim i državnim vlastima. Ovaj put su se udružili zakleti neprijatelji – herodovci koji su surađivali s rimskom okupatorskom vlašću i farizeji za koje su Rimljani kao pogani bili «ne-čisti». Udružila ih je zavjera protiv Isusa. Priznaju mu da je Učitelj. Priznaju mu da govori istinu. Sve to kako bi ga uvukli u klopku neizbježnog odgovora u kojem se mora zamjeriti jednima ili drugima. Ako kaže da je dopušteno dati caru porez, zamjerit će se većini pripadnika svoga naroda koji ne podnosi okupatorsku rimsku vlast. Ako li pak kaže da nije, izravno podliježe kaznenim mjerama vlasti.

Podajte caru carevo, a Bogu Božje! Time je Isus raskrinkao njihovu zamku. Ta Isusova rečenica postala je poslovicom. Ta se poslovica koristi za različite svrhe. U ateističkim totalitarnim sustavima ona se koristila za osporavanje vjernicima da sudjeluju u društvenom i političkom životu. Onima pak koji su sudjelovali u političkom i društvenom životu u takvim je režimima bilo zabranjeno svjedočiti i prakticirati vjeru ili vjersku pripadnost. Ona je dakle služila za proglašenje vjere privatnom stvari.

Međutim, nikada duhovno i materijalno u ljudskom životu nije tako odvojeno. Isus je izrekao potrebu odgovornosti i za jedno i za drugo: caru carevo, Bogu Božje. Znači, odgovornost i za duhovno i materijalno. Ta i sam je čovjek duh, duša i tijelo. Tu je dakle riječ ponajprije o odgovornom odnosu i prema jednom i prema drugom. Tek u drugotnom smislu to može značiti i određenu razdjelnicu između jednoga i drugoga.

U demokratskim sustavima to se pravo vjerskim zajednicama ne osporava. Međutim, u praksi je taj prostor djelovanja vjernika često sužen. S druge pak strane, vjernici se nedovoljno bore za taj prostor. Svoja prava treba braniti i koristiti. Međutim, lijenim ili mlakim vjernicima, onim ljudima koji su okupirani samo brigama za vlastite interese, takve „prepreke“ dobro dođu kao izlika, odnosno opravdanje vlastite pasivnosti. Oni bi se kao vjernici ili odgovorni ljudi kao zauzeli za opće dobro, ali nažalost puno je prepreka, nema potpore, nema razumijevanja itd. Neki će reći da su pokušali sve pa su se razočarali. Takvi zaboravljaju Isusove riječi: Širok je put koji vodi u propast. A uzak je put koji vodi u život i malo ih je koji se odlučuju za taj put.

Nedostatna briga i nezauzetost za opće dobro jedna je od temeljnih negativnih obilježja našega kršćanstva. Velik broj kršćana svoju vjeru ne prakticira na radnom mjestu, u društvenom životu. Malo ih je motivirano vjerničkim pobudama da se angažiraju u političkom životu kako bi u političke odnose unijeli više pravednosti i humanosti. Lakše je sotonizirati i društvo i politiku nego zasukati rukave, osnažiti duh i dušu, angažirati sve svoje sposobnosti kako bi se u aktivnom političkom životu zauzimali za sve one vrijednosti na koje se kao vjernici pozivamo. Zauzeti kršćani mogli bi i morali raditi na tome da politici vrate ono sliku časne službe, nesebične službe za opće dobro.

«Bogu Božje, a caru carevo» vrijedi i kao razdjelnica. No, ona je razdjelnica ne područja već prioriteta. Ako se netko po pozivu opredijelio za naviještanje Kristove radosne vijesti, naravno da mu na prvom mjestu mora biti izravna služba evanđelju. Takvi će prožimati i u duhovni i u društveni i u politički život evanđeljem i evanđeoskim vrednotama. No, njihovo polazište nije i ne može biti političke naravi, niti im je djelovanje u službi stranačke politike. Takvi najveći i najbolji doprinos društvenom i političkom životu daju naviještanjem i svjedočenjem Kristova evanđelja koje je namijenjeno svima – i onima „u centru“ i onima „na desnoj“ i onima „ na lijevoj“ stranačko-političkoj opciji. Evanđelje je u tom smislu uvijek „katoličko“, tj. upućeno svima. Evanđelje nikoga ne isključuje. Naprotiv, ono mora biti „katoličko“, otvoreno svima. Njima su Kristove riječi: «Dajte caru carevo a Bogu Božje» orijentir a ne granica djelovanja. «Caru» se ne klanja niti služi kao Bogu, niti odnos prema Bogu smije biti kao odnos prema «caru». Ta pisano je: Gospodinu Bogu svome se klanjaj i njemu jedinom služi! (Mt,4,10). (fbv)

 

*******

 

29. nedjelja A - Dajte caru carevo, a Bogu Božje  (Iz 45, 1.4-6; 1 Sol 1, 1-5b; Mt 22, 15-21)

Isusu su dolazili različiti ljudi s različitim potrebama i poteškoćama: bolesni su tražili zdravlje, grešnici pomirenje s Bogom, ožalošćeni utjehu. Neki su opet pitali Isusa što trebaju činiti, kako se trebaju vladati da bi postigli život vječni. Za svakoga od njih Isus je imao pravu riječ; sve ih je primao otvorena srca. Samo je bila jedna iznimka: farizeji koji su mu stalno postavljali zamku, ne bi li što našli da ga optuže. On im smeta, i oni ga se žele riješiti. I ova zamka u evanđelju, naime da se izjasni o svom odnosu prema rimskoj vlasti, jest skupljanje dokaza protiv Isusa. Ne treba zaboraviti da će jedna od optužbi u Isusovu procesu biti i ta da je Isus pozivao narod na pobunu protiv rimske vlasti.

U pitanju odnosa prema rimskoj vlasti Židovi su bili podijeljeni. Skupina saduceja, koja je realno gledala na politiku, bila je za suradnju s Rimljanima: smatrala je da se treba lojalno odnositi prema rimskoj vlasti. Vlast je vlast: svakoj vlasti pa i ovoj tuđinskoj treba plaćati porez, jer vodi računa o školstvu, zdravstvu, promet, zapošljavanju i slično. Naprotiv, zeloti ili revnitelji zagovarali su oružanu borbu kako bi se oslobodili rimske poganske vlast. Farizeji su bili negdje po sredini: plaćali su porez, ali su se gdje su god mogli i bunili protiv Rimljana.              

I baš oni dolaze k Isusu s pitanjem: je li dopušteno dati porez caru ili nije? (22,16 sl). Isus je odmah razumio njihovu namjeru, poznaje on dobro „opakost“ njihova srca: u ovom njihovu pitanju Isus vidi da ga iskušavaju, a on ih baš zato naziva „licemjerima.“ To je u Mateja vrlo čest izraz za sve koji imaju dvostruko lice; jedno koje se skriva iza maske i drugo pravo. Farizeji ovim pitanjem žele Isusa uvući u taj spor kako bi ga mogli optužiti. Prikloni li se jednoj ili drugoj strani, smatrali su oni, Isus će biti kriv.

Kako je Isus odgovorio na ovo škakljivo pitanje? Odgovorio je diplomatski. Zatražio je da mu pokažu novac. To je bila srebrna kovanica na kojoj je bio lik rimskog cara Tiberija s natpisom: „božanski Tiberije, sin božanskog Augusta.“ Svaki rimski građanin morao je ne samo plaćati porez, nego i caru iskazivati božansku počast. I svakomu vjernom Židovu to je bilo puno teže od same činjenice da nisu imali političke slobode. Prva zapovijed Dekaloga bila je vrlo jasna: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova osim mene“ (Izl 20,1-3). Iskazivati rimskomu caru božansko štovanje za Židove je bilo svetogrđe. Zato je u narodu uvijek tinjalo pitanje: smije li se takvomu caru davati porez?

Caru carevo, Bogu Božje! I sam izgled poreznog novca jasno kaže što pripada caru, no ljudi često zaboravljaju što pripada Bogu. A Bogu ne pripadaju samo neke prigodne molitve ili pobožni čini, nego čovjek kao takav, jer on je slika Božja! Kao što je car utisnuo svoj lik u taj novčić, Bog je puno prije kao Stvoritelj utisnuo svoju sliku u svakoga čovjeka i zato je čovjek Božja svojina, njegovo vlasništvo.

Ova Isusova riječ iz evanđelja „Podajte caru carevo, a Bogu Božje“ često se kroz povijest ponavljala, posebno kad se govorilo o odnosu Crkve i države. Crkva je živjela i danas živi u svim društvenim uređenjima, i svaka vjerska zajednica treba uspostaviti određene odnose s predstavnicima državne vlasti. To se danas zove uspostava diplomatskih odnosa. O čemu se tu radi? - Tu se razgraničuje što na koga spada; dokle dopire kompetencija duhovne vlasti - Crkve, a dokle dopire vlast države, što spada na jednu stranu, a što na drugu.

Kako će se kršćanin vladati prema državnim zakonima? - Poštivat će te zakone, slušat će državnu vlast u svemu što je pravedno, ali znat će, u isto vrijeme, da je Božji zakon iznad državnog zakona. I ako se državni zakon protivi Božjem zakonu, neće ga slušati, pogotovo neće se služiti tim zakonom koji se protivi evanđelju i kršćanskoj savjesti, jer je taj zakon usmjeren protiv čovjeka. Kad se dira u čovjekovu slobodu, kad se dira u čovjekovu savjest, kad se dira u Božji zakon, kršćanin se tada treba suprotstaviti. Poznat nam je primjer apostola Petra koji je u sličnoj prilici kazao: Više se treba pokoravati Bogu, nego ljudima! To vrijedi uvijek: za vjernika je Bog i Božji zakon iznad svega!

Kako će se kršćani ponašati kad današnje državne vlasti donose zakone koji omogućuju sve lakšu rastavu braka, liberalizaciju pobačaja ili proglašavaju homoseksualne parove jednakima braku muškarca i žene? Svaki parlament može izglasati zakon kakav hoće ako ima većinu u parlamentu, većinu koja ne prihvaća Isusa za svog Učitelja, ali važno je da kršćani te zakone učine suvišnima, jer se njima neće koristiti u životu. Ti zakoni nisu za njih, jer se protive Božjem zakonu. Samo tako kršćani mogu ostati „sol zemlje“ (Mt 5,13) i liječiti bljutavost svijeta. U protivnome, sami postaju bljutava sol koja nije ni za što već da se po njoj gazi.

I ova nedjelja, i ovaj naš euharistijski susret s uskrslim Isusom Kristom, poziva nas da sačuvamo sliku Božju u sebi, te da u ovom materijaliziranom svijetu živimo za duhovno i vječno! Amen!