BEZ PROTURJEČJA (Lk 12,1-7)

Stil života koji se ukorjenjuje u Bogu pojavljuje se veoma različit od svake naše ljudske organizacije postojanja. Isus nam o tome daje naputak dok odgaja svoje učenike. Prema Njegovim riječima njihov bi odgoj trebala sačinjavati tri ponašanja: jednostavnost, strah Božji i prepuštanje Bogu svakoga dobra.

 

Nama je više nego jasno da to nisu uporišta našeg sekulariziranog društva. Kako se u tome snaći bez simuliranja i pretvaranja? Kako se spasiti a da ne opustimo svoju savjest, pred moćnicima ovoga svijeta? Kako izbjeći napetosti i zabrinutost u sadašnjem životu?

Na prvi se pogled čini da mi Isusovi učenici trebamo biti neobični. Pozvani smo na neki način življena koji bi bio ne življiv u konkretnoj situaciji. Ipak je Isus došao da mi imamo život, da ga imamo u izobilju. Je li doista život koji nam On donosi nepomirljiv s datošću zemaljskoga stanja, inače čemu bi nam koristio?

Nužno je modificirati neka naša uvjerenja o mogućnosti ili nemogućnosti da doista budemo kršćani, da ne upadnemo u kompromise ili praktični pesimizam. Tada ćemo prihvatiti da biti Isusov učenik je utopija u određenoj znakovitosti stvarnosti u proturječju. No to ne znači da je to nemoguća stvarnost.

Prihvatit ćemo da je život, kako ga mi povijesni ljudi organiziramo, privremen u odnosu na istinsku vječnu sreću. Život doista može biti bitno drukčije organiziran novim ponašanjem života, koji je upravo onaj kršćanski. Jednostavnost, koja nipošto ne znači glupost i ograničenost, zahtijeva ideje i hrabrost, bez pribjegavanja, uvijek strašljivog, lažnom montiranju situacije, licemjerstvu. Jednostavan je onaj koji je vjeran nekoj istini o kojoj je dobro informiran. Ta mu sigurnost dopušta dosljednost i herojsku hrabrost, ako je nužna. To je evanđeoska jednostavnost. Nije samo neki općeniti oblik iskrenosti, nego vlastita očita dosljednost s istinom koju se ima i koju se vidi. Ako ne skrivamo ono što jesmo, mi smo već pobijedili licemjerstvo.

Zasigurno takva jednostavnost usmjerava život u samo jednom pravcu. Ona zabranjuje da imamo dva gospodara. To je strah Božji. To je početak naše mudrosti. Strah Božji je beskonačno poštivanja, puno ljubavi i izvor točno određenoga ponašanja. Da će takvo ponašanje, u srazu s javnim mišljenjem ili javnom moći, izazvati reakcije i progone, očekivano je. Ali Bog je uvijek s nama, svojim učenicima. Mi možemo, s punim pravom, ponoviti s Isusom: „Ja nikada nisam sam!“. Prepustiti se Ocu najlogičniji je naš pokret. Prepustiti se Njemu znači zapravo jednostavno živjeti. Da, u tom smislu mi smo kršćani neobični. Ili drukčije rečeno svjedoci. Koliko nam je jasno da je svjedok sveta neobičnost? (fač)