SV. TEREZIJA AVILSKA

Jedna od najvećih mističarka kršćanstva, slavna obnoviteljica Karmelskog reda i naučiteljica Crkve, sv. Terezija rodila se 28. ožujka 1515. u Avili (Španjolska). Kao dobro odgojena djevojčica rado je čitala živo­te svetaca. Nastoji nasljedovati svece, pokušava pobjeći među Maure da bude mučenica, igra se »isposnica i samostana« itd.

 

Stupivši u karmelićanski samostan »Utjelovljenja«, 18 godina vodi borbu u svojoj duši koja je htjela pripadati u isti mah i Bogu i svijetu. Preokret je u duši nastao kad je (g. 1555) jednom zgodom kao »slučajno« pogledala sliku Spasitelja oblivena krvlju. Zaplače i padne na koljena. U jedan tren njezino srce preplavi more bolne ljubavi. Tro­ma ravnodušnost tolikih godina nestane. Iza toga prima mistične darove, doživljava zanose, viđenja, koja često prate uspon duše k Bogu. U nestalnosti stanja duše duhovni su joj vođe isusovac sv. Franjo Borgia i franjevac sv. Petar Alkantarski.

U to vrijeme, dok je primala velike nebeske darove, stvara odluku da popravi način života među članovima svoga reda, da provede obnovu Karmela. G. 1562. otvori mali samostan sv. Josipa, u kojem će redovnice živjeti obnovljenim životom. Iza toga slijede nova otvaranja. Uza sve protivnosti sa strane crkvene i civilne vlasti, pa i sa strane članova svoga Reda, koji nisu željeli obnove, Terezija neumorno provodi obnovu ponajprije medu sestrama, a onda i među braćom, pri čemu joj pomaže sv. Ivan od Križa, prvi bosonogi karmelićanin. Terezija je konačno pobijedila. Plodovi se njezina rada osjećaju i danas: tisuće klauzurnih redovnica u preko 700 samostana; mnoštvo redovnika u 350 samostana žive u duhu Terezijine obnove.

Veliki neumorni rad oko obnove, česta putovanja, susreti s različitim osobama nisu Tereziju smetali da proživljava savršeno jedinstvo s Bogom, nutarnji mistični razgovor s Kristom. U razdoblju 1562—1572. proživljava milosti najužeg sjedinjenja s Kristom. Krist joj izjavljuje (15. studenoga 1571) da postaje njegova zaručnica. Terezija kao Kristova zaručnica neobično žarko ljubi Gospodina. Ne dopušta da ga itko više od nje ljubi. Na Krista uvijek misli, za Krista samo živi, radi i trpi.

Svoja duhovna iskustva, svoj nauk, savjete, upute, doživljaje… ostavila je Svetica zabilježene u svojim spisima. Napisala je više djela i preko 15000 pisama. Najljepše i najzrelije njezino djelo »Duševni zamak“ jedno je od najboljih djela mistične teologije uopće. Djela su joj prevedena na mnoge jezike i vrlo često izdavana.

Vrlo »stara i umorna« Terezija umire u Albi 15. listopada 1582. zahvalna Bogu što je živjela i što umire kao kćerka Crkve. Papa Grgur XV. proglasio ju je (g. 1622) svetom, a Pavao VI (27. rujna 1970) naučiteljicom Crkve.

 

****

 

POZVANI NA SUDJELOVANJE (Lk 11,42-46)

Živimo u vremenu propisa i kontrole. Sve nam je propisano. Svugdje smo kontrolirani. Što god se više umnažaju pravila i propisi, to više napreduje kontroliranje. Kontroliranjem života drugih rađa se sklonost da sudimo. Upadamo u zamku koju postavljamo drugima i samima sebi, naglašavajući vanjske pojedinosti i sudeći prema njima.

Isus ne niječe vrijednost pravila i propisa. Djelovanje se uvijek mjeri nekim pravilom. No zakon ne može biti izvor djelovanja. Temelj djelovanja je pravednost i ljubav. Bog, milostiv i dobrohotan, pravedan je jer je vjeran samome sebi. Naša je pravednost vjernost našem pozivu, da budemo službenici Božji, milosrdni prema svim članovima obitelji, zajednice. Odgovorni u zajednici imaju svu odgovornost posredništva strahovite nosivosti. U svim područjima ljudskoga iskustva, religiozno na prvom mjestu, vođe su „nadareni“, po službi i posvećenju ili po naravi ili genijalnosti. Oni trebaju hodati među manje „nadarenima“ i „podložnima“ i voditi ih do potpunoga postojanja kojemu trebaju stići. Doista jao nama ako vođe skrenu s pravoga puta i vode u propast mnoštvo koje jedva zna živjeti a od njih očekuju sve. Farizeji i zakonoznanci, kojima se Isus obraća, čine baš suprotno od onoga što im je Boga zapovjedio. Oni su kao Njegova suprotna figura potpuno negativna. Oni su jaka prepreka samom Spasiteljevom djelu. Iz snage Isusova prekoravanja mi smo u stanju vrednovati kriterije Božjeg suda o našoj povijesti i o njezinim vođama. Odgovornost se odmah označuje skoro strahovita. Religiozni vođe sve se više udaljavaju od puka, smještajući se u raskošne palače, udobnost, ugodnost i vlastitu korist. Vođe su misli odvojili od Boga kulturu, znanost, politiku, gospodarstvo. Ideolozi su sredstava priopćavanja javno mnijenje usmjerili na putove nagona, nasilja i sljepoće. Političko-vojni vođe misle da im je dopušteno za sebe ludo zagrijati srca i slobodu ljudi. Drugi trebaju postati njihovi obožavatelji. Što možemo u njihovu obrani izreći pred konačnim Kristovim gospodstvom?

Isus, koji se u mnogim evanđeoskim zgodama pokazuje blag, pred ovakvom se stvarnošću pokazuje kao sudac povijesti. Njegov jao ne zvuči kao naš. To je riječ djelotvornoga prijekora koju je izričito izrekao Bog. Taj se govor širi. Proširuje se na sve nas. Svi smo pozvani na sudjelovanje. Formalizam, ambicija, nepravda, oholost, smrtni poroci, koji kao nemani izlaze vani otkrivenja, uništavaju postojanje naroda i ispunjavaju ga najgorim zlima. To je velika sablazan. Svatko od nas, stavljajući se u šutnju, može čuti Gospodinove vatrene riječi. Doista ih ponizno trebamo kušati u duši. Nije ih izgovorio da nas otruje, nego samo da nas opomene i spasi nas. Nema boljega načina ljubiti bližnjega od onoga prepustiti se pročišćenju kako bismo ih služili s većim žarom. (fač)