RASKRINKAVANJE (Lk 11,37-41)

Bog je stvorio i našu vanjštinu i našu nutrinu. Znači da je sve  Božje djelo. Sve je dakle lijepo i dobro. Bog je Lijepi autor unutarnje i vanjske ljepote. I opravdano zahtijeva da ne bude razlike u ponašanju između ta dva naša dijela. On želi sklad nas ljudi. On se toga apsolutno ne može odreći. Zato Isus dolazi tražiti u nama ljudima sva pravila ljepote koja bi nam pomogla u stvaranju mirnoga sklada između nas i svakoga dijela našega bića.

 

Farizej je simbol razdvojenosti naše vanjštine i nutrine. Farizej znači odvojen. To odvajanje od ostatka svijeta je njegova želja da može izgraditi zasebni svijet u kojem bi živio s čistoćom po zahtjevu svih izričitih i predmnijevanih zakona. On ima dvije temeljne karakteristike. S jedne strane umišlja da je pravedan. S druge strane poništava druge. On se hvali pred Bogom i ljudima, kradući Bogu slavu i prezirući braću i sestre. On zamjenjuje Božje milosrđe s vlastitom vanjskom bezgrešnošću. Sve je sveo na vanjsko ponašanje. Umjesto da u Boga i u Njegovu ljubav stavi vlastito središte, stavlja samoga sebe i ljubav vlastite figure u središte svega. I sami je Bog u funkciji njegove dobrote.

Isus napada odvajanje između lijepoga vani i lijepoga unutra. Svaki obred, svaka norma ponašanja, higijene, pažnje i uglađenosti, u našim navikama, uvijek treba voditi do konačnoga sklada ljepote. U nama postoji težnja za potpunom ljepotom. Nisu dopušteni rascjepi i pretvaranja. Ne možemo se zadovoljiti da imamo samo vanjsku ljepotu, pretvarajući svetost vlastite osobe u prividnost i kozmetiku. Bog ljepote nas proziva. Poziva nas cjelovita Ljepota. Cjelovita Ljepota ima svoju tajnu u dosljednosti. U njoj pronalazi neprestanost punog prihvaćanja. Isus, Riječ vječne i stvorene ljepote, traži od nas da se ne svedemo na našu vanjsku slavu.

Unutarnju ljepotu sačinjava drugi ustroj. Ona se ne izgrađuje na pojavnosti i na stvarnostima koje su vidljive, ali ne zato manje stvarne i čudesne. Riječ je o ljepoti koja ima inteligentni i osjećani okus same stvarnosti, ljepoti koja se ne pokriva vanjštinom nego sačinjava samo postojanje, ljepoti koja stavlja u čistu slast samu činjenicu postojanja i iz nje objavljuje vrednotu s neposrednim iskustvom, ljepoti koja se čini da počiva u stvarima a ona je međutim Božja stvarajuća prisutnost u kojoj stvari počivaju. Ta ljepota, kada postane stvarnost Duha u duhu, postaje apsolutna i divna, na određen način ushićenje samoga Boga koji pronalazi samoga sebe u samoj stvarnosti. Isus je očovječena Ljepota, u tom smislu. On ne podnosi našu unutarnju prljavštinu i odbija njezino maskiranje. On želi pomoći svima, pa i nama, da ponovno pronađemo puninu hranjive ljepote Stvoritelja i tako mirno i slobodno usklađujemo svoj cijeli život u sebi i s onima s kojima živimo. (fač)