GLEDATI IZNAD (Lk 11,29-32)
Odnos između znaka i stvarnosti nije uvijek tako jednostavan. Po sebi se sve čini lako. Upotrebljavamo bilo koju stvar da stignemo do druge. Prometni znak je neki znak. Znak je i svadbeni dar. Znak i sve stvoreno. Možemo slobodno zaključiti da je sve znak. Sve nas šalje na drugu stvarnost. To nam može prouzročiti neku vrst zbunjenosti.

Možemo dobiti dojam da smo neprestano pozvani da gledamo iznad i da sve ono što vidimo, govorimo i znamo, nije još uvijek konačna dubina stvarnosti. Tako nam nedostaje stvarnost pod nogama. Ostajemo lebdeći među znakovima. Zadnji će znak biti nadgrobna ploča: ovdje počiva. A i on obvezuje, onoga tko ga čita, na hod u sjećanje ili u budućnost vjere.

Isus, znak u pravom smislu riječi, pojavljuje se kao netko kojega je nužno gledati bez zaustavljanja na Njemu. On je onaj koji nas nužno šalje Ocu. On je onaj koji svojim načinom življena upućuje na uzvišenu stvarnost Ljubavi.

On je „ikona nevidljivoga Boga“. Zato On naše oči koje Ga gledaju onakav kakav se pojavljuje odbacuje u nevidljivo. Pogled koji se rađa iz takvog gledanja On naziva vjera. I sretan je kada uspije taj pokret. On je upravo i došao da nam pokaže Oca.

Ali, kao što se događa sa svim znakovima, a posebno s veoma privlačnim ili veoma potresnim znakovima, događa se i Njemu. Narod gubi pogled onoga nevidljivoga kojega je On došao objaviti. Tada znak gubi svoju znakovitost. Postaje stvarnost koja po sebi privlači ili odbija. Poruka koju je znak trebao priopćiti, razlomljena je.

Isusovi neprijatelji vide Ga kao mrsku i nepodnošljivu stvarnost. Svi Njegovi naglasci i sva Njegova djela izazivaju kod njih preklinjanje i sablazan. I nama, kao i Njegovim neprijateljima, Isus može biti dovoljan onakav kakav jest. Dobar, slobodan, moćan na djelu, očaravajući kao Božji čovjek. Što drugo možemo zahtijevati? Ako bi ovisilo o našoj vjeri, o nama, kršćanstvo i apsolutna kristocetričnost, savršeno bi se podudarali. Isus je sve. Kraj svega. Ne bismo imali potrebu Oca i još manje Duha Svetoga. Rizik da se bude znak po sebi je dakle razumljiv samo u utjelovljenju Gospodinovu. I svatko od nas, ako još uvijek tražimo znak, pripadamo zatvorenima, nevjernima. Ne želimo vidjeti znak-Isus a želimo znak od Isusa. Tko zna da li znamo što govorimo. Isus, koji je Znak, odupire se molbi koja Ga pogrešno shvaća. Ako bi bila i prihvaćena naša molba, ne bi nas spasila. On zna da je Znak Trajnosti. Želi našu vjeru. Njegov prosvjed želi dotaknuti naše srce. Bog nam ne može dati veći znak od Isusa. Zahtijevati druge znakove, znači da nismo shvatili tko je On i što je vjera. Bog je ljubav a vjera je prihvaćanje tog Njegovog dokaza ljubavi. Za nas je veoma važno znati čitati i uhvatiti stvarnost koju znak-Isus pokazuje. (fač)