SIGURNOST KOJA ZANOSI (Lk 11,5-13)

Božje se očinstvo izriče u davanju. Za ostvarenje dara potrebna je naša molitva. Ne zato što On niječe ili zanemaruje našu potrebu, nego zato jer dar možemo primiti samo ako ga želimo. Ako On kasni u davanju, to je samo zato da u nama poraste želja. Ne uslišava nas zato da se odgoda proširi. Ne daje nam ono što tražimo zato da to pročistimo i tražimo ne više neki dar, nego Njega u dar. Suhoća u molitvi služi čišćenju želje i otklanjanju svake zapreke, da postane sposobna primiti, iznad svakog dara, samoga Darovatelja koji se želi darovati.

 

Očeva pedagogija želi da prijeđemo s potreba koje imamo na potrebu koja jesmo. Ako imamo potrebu Njegovih darova, nadasve smo potrebni Njega. Od traženja Očeve utjehe trebamo prijeći na traženje Oca utjehe. Kada prestanemo tražiti sami sebe u Njemu, pronaći ćemo Njega u sebi. Bit ćemo sinovi i kćeri koji ljube i poznaju Oca kako nas On sam ljubi i poznaje.

Dok to ne postignemo, naše molitve, pa i one najpouzdanije, nadugo ostaju neuslišane. Skriva nam svoje darove. Želi da tražimo Njega, izvor svakoga dobra. Tako prolazimo s potoka na izvor. Cilj je svakoga dara stavljanje u zajedništvo onoga koji daje s onim koji prima. Sve stvoreno nije drugo doli zaručnički prsten Boga čovjeku. Sve je znak Njegove ljubavi. Sve je maleni zalog velikog dara samoga sebe. Zato se ne smijemo zaljubiti u darove, nego u Darovatelja.

Mi ljudi postajemo ono što želimo. Najveća nepravda koju možemo učiniti jest ta da se svedemo na potrebe koje imamo. Za razliku od životinje, mi smo nesretni i onda kada zadovoljimo sve svoje želje. U nama postoji neotuđiva potreba i naravna želja da vidimo Boga. U Njemu smo ono što jesmo. U Njemu pronalazimo svoje istinsko lice. Naša kultura, materijalistička i s ciljevima …, uništava  nas u našoj bitnosti.

Nužno nam je potrebna duhova veza. Ona se izriče kroz našu ljubav i želju. One se uzajamno hrane. Ljubav je hrana koja se nikada ne gadi. Ljubav hraneći nas uvećava našu glad za Bogom. A to je upravo Božja želja. On nam želi dati svoju ljubav i svoju hranu.

Duh i kruh, dar Oca i Prijatelja, čine nas sudionicima Njihovog života uzajamne ljubavi. To je ono što nam Bog želi dati od početka. Stvorio nas je da se sjedini s nama u jedincatoj ljubavi Oca prema Sinu. Sada, zahvaljujući kruhu i daru Duha kličemo: „Abba“, „Oče“. Pobijedili smo nijemoga demona koji nam je oduzeo onu riječ koja izriče istinu o Bogu kao Ocu i našu kao Njegovim sinovima i kćerima. Tako rušimo svaku granicu onome što možemo očekivati od Boga, od sebe i od drugih. (fač)