NOVO ČOVJEČANSTVO (Lk 11,1-4)

Zazvati Boga Abba, Tata, jedna je od najsigurnijih karakteristika povijesnoga Isusa. Riječ Abba pripada dječjoj dobi i obiteljskom ambijentu. Iako je to bio sablazan za „pobožne“ Židove, Isus, u svim molitvama koje su do nas stigle, obraća se Bogu s ovim zazivom: Dragi tata. Isus se obraća Bogu kao dijete svome Ocu, sa svojom intimnom jednostavnosti i samim povjerljivim prepuštanjem. On ne samo da zaziva Boga kao svoga Oca, nego i nas poučava da Ga i mi zazivamo kao našega nebeskog Oca, s istim djetinjim povjerenjem kao što je On sam činio.

 

Bog Otac nije samo Otac vjernika, nego je Otac svih, bez razlike, jer On je „dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima“; „On daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“.

Kada mi kršćani, na Isusov poziv, zazivamo Oca, ne mislimo prvotno na Stvoritelja, nego mislimo na Boga koji je tu kao Otac koji se brine za svoju djecu, koji ima osjećajno srce za naše probleme, pogled uperen na naše patnje i uši pažljive na naše povike. On je Otac i onda kada mi ne razumijemo sve muke i križeve vlastitoga sadašnjeg trenutka.

Mi ljudi nismo neki broj, niti neka izgubljena čestica, niti roboti, automati, izvršitelji određenih zadataka, borci za plaću, radnici, svećenici, redovnici i redovnice i stručnjaci, nego osobe, objekt strastvene Božje ljubavi. On poznaje naše ime i čuva nas u svom srcu.

Srcu tog Boga Oca mi ljudi možemo povjeriti same sebe. Možemo mu povjeriti svoj život i svoju smrt. Ako smo bliski Ocu, možemo se osjećati sinovima i kćerima. Biti sin ili ne izražava toliko uzročnu kategoriju, fizički proizaći od oca, nego nadasve kategoriju osobnoga odnosa. Iz osobnog odnosa rađa se nova zajednica braće i sestara u velikom Bratu, Isusu Kristu. Svi smo sinovi u Sinu, i ohrabreni smo Ga zazivati istim imenom kao što Ga Isus zaziva: Abba. Zato kada molimo Oče naš otkrivamo da imamo braću i sestre i da se ne možemo sami i napušteni pojaviti pred Ocem.

Tako nas taj vertikalni odnos uvodi u sasvim novo obzorje. Zajedno izgovaramo Oče naš. Nitko od nas nije otok. Svi smo uključeni u mesijansku zajednicu Očeva kraljevstva. Otac Isusa Krista nije Otac samo nekih, nego svih ljudi, nadasve onih malenih i siromašnih, u kojima se skriva. Skriva se i objavljuje se jer je Otac koji je na nebesima. Time se naglašava Očeva narav. On nije vezan za sveta mjesta, niti za neku rasu. On ne prebiva samo u Hramu, niti na Sionu, niti na Sinaju, niti na brdu, niti u pustinju. On to sve obuhvaća i nadilazi nudeći svima svoju očinsku dobrotu. A nas poziva da ljubimo tako univerzalno i milosrdno kao što On to čini. (fač)