Nitko ne postaje čovjekom ako ne preko mnogobrojnih odnosa sa svijetom u kojemu živi. Ljudski je život, u svojoj svakodnevnici, isprepleten beskrajnim odnosima: osobnim, obiteljskim, odgojnim, prijateljskim, skrbničkim, društvenim, kulturnim, religioznim, političkim, ekonomskim,… Ako sam postali ljudi, to smo postali preko tisuću susreta u kojima se, malo pomalo, oblikuje naše čovještvo.

 

Tko se malo bolje pozabavi Franjinim životom, brzo će shvatiti da su i u njegovu životu upravo ti odnosi bili temeljni u ostvarivanju vlastitoga životnoga smisla i poziva. On se već u ranoj mladosti pokazao kao ambiciozan mladić. Pokazivao je silnu želju za životom. Želio je postati netko. Otac, bogati trgovac, namijenio mu je trgovački poziv, no on se s time nije zadovoljavao. Biti iz trgovačkog pulta nije bio put slave za kojom je Franjo čeznuo. Postati netko, steći ime, naći zadovoljavajući put, ako ne po rođenju u plemićkoj kasti, u njegovo se vrijeme moglo ostvariti u vojnoj službi. Biti vojnik, rukovati sabljom ili puškom, ne može se a da se ne ubija, da se ne stvaraju udovice i siročad. Tko želi postati netko na ovome putu, ne smije samom sebi postavljati previše pitanja.

Franju je, u spoletskom snu, ipak zateklo pitanje: „Franjo, zašto umjesto gospodara služiš slugu?“ Bog zna da se svatko želi i treba ostvariti. Sve ostalo, osim čovjeka, stvoreno je po vrstama, a čovjeku je ostavljena sloboda da bude ono što želi. Tko bi se toga odrekao, silno bi griješio. Zato Franjo, kao ambiciozan čovjek, ne odbacuje slično pitanje, nego odgovara protupitanjem: „Gospodine, što želiš da učinim?“ Odmah dobiva odgovor: „Povrati se u svoj grad, jer ću tvoje viđenje, želje, na duhovan način ispuniti!“

Franjo je svojim povratkom izbjegao zasjedu po kojoj volja za životom može upropastiti svakoga čovjeka. Koliki zbog želje da postanu netko nisu se nikada ostvarili kao muškarci ili žene zbog zamke koju im je namjestila silna želja da postanu netko a nikada nisu dopustili da ih nitko ili ništa izaziva pitanjima ili životom. Glas koji je čuo u toj noći srušio je njegov plan ali mu je otvorio put u sutra. „Bit će ti rečeno što trebaš činiti.“ Kako? Kada? Gdje? Sigurno se Franjo pitao. Poslušan glasu izgubio je svoju misao, svoj ideal. Franje se našao u situaciji, stanju, nekoga slijepca. Nedostaju mu planovi, modeli, siguran i načinjen put, jer mu je propao određeni cilj u kojem je imao uzore. Uho mu je postalo osjetljivije. Njegove uši čuju riječi koje do tada  nije čuo.

Šutljivi čin s gubavcem, nijemi pogled raspetoga, evanđeoske rečenice, postaju za njega odgovori: „bit će ti rečeno što trebaš činiti“. Spoletska je noć učinila mogućim da se u Franji rodi novi čovjek, rodi novi zadovoljavajući životni put. (fač)