Spasenje je dar Božji, koji ničim ne možemo zaslužiti, ali je, u isto vrijeme, i plod naše suradnje, naše opredijeljenosti za Boga. U tom će smislu sveti Augustin lijepo kazati: “Onaj koji te je stvorio bez tvoje volje, neće te spasiti bez tvoje volje.” Evo, ovdje smo sad na području ljudske slobode. Svatko je osobno odgovoran za ono što je učinio ili za ono što nije učinio, a trebao je učiniti i mogao je učiniti. Bog ga je stvorio kao slobodno biće: može ići kroz život Božjim putem, ali može ići i svojim vlastitim putem ne obazirući se na Boga. Jasno je da nas Bog sve zove na put vjere, na put pouzdanja u nj, ali nas ne prisiljava: ne dira u našu slobodu.

Misna čitanja dvadeset i šeste nedjelje kroz crkvenu godinu

Prvo čitanje: Ez 18, 25-28
Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti, živjet će i neće umrijeti.

 

Čitanje Knjige proroka Ezekiela
Ovo govori Gospodin: „Vi velite: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’ Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni? Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti.“
Riječ Gospodnja.

 

Pripjevni psalam: 25, 4b-6.7b-9

 

Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti!

Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me
jer ti si Bog, moj Spasitelj.

Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Spomeni me se po svojoj ljubavi
– radi dobrote svoje, Gospodine!

Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.

 

Drugo čitanje: Fil 2, 1-11
Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu.

 

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima
Braćo: Ima li u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti, ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego-u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe „oplijeni“ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: „Isus Krist jest Gospodin!“ - na slavu Boga Oca.
Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Mt 21, 28-32
Predomisli se i ode. Carinici i bludnice pretekoše vas u Kraljevstvo Božje.

 

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: „Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?“ Kažu: „Onaj prvi.“ Nato će im Isus: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.“
Riječ Gospodnja.

 

Razmišljanje uz dvadeset i šestu nedjelju kroz crkvenu godinu

 

Riječi i djela - 26. nedjelja kroz godinu A. (Mt 21,28-32)

Sklad riječi i dijela svjedoče o skladnom čovjeku, cjelovitom čovjeku. U ljudskoj podvojenoj naravi taj sklad nije lako postići. Često postoji veliki raskorak između onoga što bismo htjeli i onoga što činimo. Govorimo jedno a činimo drugo. Nedostatak svojih dobrih dijela i pokriće svojih nedjela pokušavamo prekriti lijepim i velikim riječima. Među najljepše i najveće riječi spada ime Božje. Zato je velika napast kršiti 2. Božju zapovijed: Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!

Može se reći da Isus ni na što nije bio tako osjetljiv kao na zlorabljenje imena Božjega. Nije se libio oštro kritizirati one koji su govorili jedno, pozivajući se na Boga, a činili drugo. Utjelovljenje tog licemjerja njegova vremena bili su „starješine narodni, pismoznanci i farizeji“. Isus tako oštro kritizira njihovu samodostatnost govoreći im da ih oni koje oni smatraju od Boga otpisanima pretekoše u kraljevstvo Božje. Obraćeni grešnici su kao onaj sin koji se najprije pobunio protiv očeve zapovijedi, ali je potom promislio i predomislio se te izvršio njegovu zapovijed. A oni koji sebe smatraju „pravednima“ su kao onaj sin koji je samo rekao ocu „da“ ali nije izvršio njegovu zapovijed. Zato im Isus upućuje oštro upozorenje: Carinici i bludnice pretekoše vas u Kraljevstvo Božje.

Poput farizeja u Isusovo vrijeme koji su prezirali one koji se nisu držali Božjega zakona i mi u Kristovoj Crkvi skloni smo osudama modernoga svijeta s njegovim negativnostima koje definiramo kao ateizam, nemoral, kultura smrti, gubitak osjećaja za grijeh itd. Teško nam je prepoznati i priznati da nas taj isti svijet riječju i djelom uči nekim vrijednostima kojima nas uči i sam Isus, a koje često sami zanemarujemo: zauzimanje za ljudska prava; briga za Božje djelo u prirodi; dostojanstvo i ravnopravnost muškarca i žene; zaštita manjinskih i vjerskih prava, zauzimanje za opće dobro itd.

Kao što se farizeji nisu obratili na propovijedanje Ivana Krstitelja, ni na Isusovo propovijedanje, i brojni su se članovi Crkve oglušivali na glasove proroka u Crkvi i izvan nje, poput sv. Franje Asiškoga, Gandhija, Martina Lutera Kinga. Bezbožnim su se proglašavali glasovi protiv kolonijalizma, ekumenizma, međureligijskoga dijaloga, feminističkih i ekoloških pokreta, nacionalizma itd. Njihovom su se glasu često odazivali oni koji se smatraju nevjernicima ili nepravovjernima. U njima nam je teško prepoznati onog na riječima neposlušnoga sina koji je svojim djelima izvršio njegovu zapovijed.

Koliko smo kao katolici zahvalni Bogu za svetog papu Ivana XXIII. koji je sazivom II. vatikanskoga koncila pozvao Crkvu da čita znakove vremena, koji je otvorio vrata Crkve suvremenom svijetu, pozvao Crkvu da stupi u dijalog sa suvremenim svijetom a ne da se od njega brani iz svojih utvrda pravovjerja?! Koliko smo zahvalni Bogu za svetoga papu Ivana Pavla II. koji je Crkvu prelaskom u treće tisućljeće „uveo u veliku ispovjedaonicu“ tražeći u ime Crkve oproštenje za zla koja su njezini članovi učinili tijekom njezine prošlosti?! Kliko smo zahvalni Bogu za papu Benedikta XV. koji je ponizno prihvatio sramotu seksualnih skandala crkvenih službenika našega vremena?! Koliko smo zahvalni Bogu za papu Franju koji Crkvu pokušava osloboditi od ovisnosti o različitim formama koje su mnogim vjernicima i crkvenim službenicima postali kumirima a suvremenom svijetu nerazumljivim znakovima i jezikom?! Ne uzima li mjesto našoj zahvalnosti još uvijek osuda svijeta, osuda „carinika i bludnica“ našega vremena a da pritom ne primjećujemo one među njima koji nas pretječu na putu i kraljevstvo Božje?!

Isus je učio svoje suvremenike i uči i nas danas (između ostaloga i po službenoj doktrini Katoličke crkve) da među onima koje smatramo duhovno podređenima ima onih koji ga bolje nasljeduju od nas samih. Oni se nalaze među nevjernicima, ateistima, iz crkvene i društvene zajednice izopćenima (razvedeni, homoseksualci), vjernički neobrazovanima, praznovjernima, primitivnima. Među njima ima onih koji bolje od nas primaju strance i beskućnike u svoj dom, hrane gladnog i poje žednog Isusa a da to sami i ne znaju.

Obraćenje je uvijek ponizna zamjena mjesta: „pravednik“ prepoznaje svoje mjesto među „grešnicima“ a grešnika zbog njegovih dobrih dijela Domaćin (Bog) poziva da sjedne na časnije mjesto.

Molimo Boga da svaku svoju riječ ponovno odvagnemo na vagi poslušnosti Njemu. Molimo ga da nas uči poniznosti i u njoj čuva. Molimo ga da nam pošalje crkvenih predvodnika koji će nam svojom riječju i djelom biti izazov za poslušno nasljedovanje Isusu, koji će poput Isusa osjećati da su poslani u službu spašavanja a ne osude svijeta. (fbv)

 

*****

 

26. nedjelja A (Ez 18, 25-28; Fil 2, 1-11; Mt 21, 28-32)

                          

Spasenje i sloboda

U životu često čujemo da ni Bog nije pravedan. Možda smo nekad i sami tako nešto pomislili ili rekli. Ništa čudno! Taj prigovor Bogu od strane čovjeka davno je već zapisan i u Bibliji. Čuli smo danas u ulomku iz proroka Ezekiela gdje doslovce stoji: “Put Gospodnji nije pravedan!”

Pitamo se: Što to čovjek Bogu zamjera? U čemu to Bog nije pravedan? - Najčešća je zamjerka Bogu da je previše strpljiv i popustljiv s grješnicima. Ne kažnjava zločinca na licu mjesta, nego ga pušta da živi, ponekad čak bolje od dobrih, tako se bar čini dobrima koji znaju reći: Ne poštuje ni Boga ni ljude, ne boji se ni Boga ni ljudi, a opet živi bolje od nas: izgleda naizvan da mu je ljepše i lakše nego nama! Još će takvi u svom razmišljanju nadodati: Kad bih ja bio Bog, da mi je dati vlast u ruke samo pet minuta, zapamtio bi, dobio bi što ga ide. Tako mi ljudi znamo razmišljati, tako mi zamišljamo pravdu.

A Bog? Kakva je njegova Pravda? – Osim pravde Bog čovjeku pristupa s ljubavlju I s milosrđem. Pred očima mu je uvijek samo jedan cilj: spasiti čovjeka, povratiti ga na Božji put!

Istina, Crkva nas uči da je spasenje dar Božji koji ničim ne možemo zaslužiti, ali je, u isto vrijeme, i plod naše suradnje, naše opredijeljenosti za Boga. U tom će smislu sveti Augustin lijepo kazati: “Onaj koji te je stvorio bez tvoje volje, neće te spasiti bez tvoje volje.” Evo, ovdje smo sad na području ljudske slobode. Svatko je osobno odgovoran za ono što je učinio ili za ono što nije učinio, a trebao je učiniti i mogao je učiniti. Bog ga je stvorio kao slobodno biće: može ići kroz život Božjim putem, ali može ići i svojim vlastitim putem ne obazirući se na Boga. Jasno je da nas Bog sve zove na put vjere, na put pouzdanja u nj, ali nas ne prisiljava: ne dira u našu slobodu.

I čovjek se uvijek treba pitati, svaki od nas treba se pitati: Da li sam na tom putu gdje me Bog hoće? Je li Bog sa mnom zadovoljan? Osjećam li da mi govori: Takvog te hoću! Samo naprijed! Ili prepoznajem Božji glas koji mi kaže: Nisam s tobom zadovoljan! Neke stvari trebaš mijenjati u svom životu! – I kad čovjek prepozna Božju volju, onda je dužan odbaciti od sebe ono što se Bogu ne sviđa: odbaciti sve što je lažno i grješno, i slijediti Božji glas koji nas želi povesti boljim putem na kojem će nam život biti ispunjen. Uvjerit ćemo se da je s Bogom neusporedivo ljepše: život u društvu i prijateljstvu s njim dobiva na dubini i ljepoti.

Svakako, po današnjem evanđelju, nije se dobro ni pametno smatrati pravednicima, misliti da je s nama sve u najboljem redu i da nemamo što mijenjati u svom životu. Tko se treba mijenjati - tako mi razmišljamo - to je uvijek onaj drugi, a ne ja. U druge znamo upirati prstom i govoriti: Gle, kakav je! – Takve spominje Isus danas u evanđelju, one koji su o sebi imali visoko mišljenje: to su bili glavari svećenički, starješine, farizeji. Oni su upirali prstom u carinike, preljubnike i druge grješnike: zgražali su se nad njima i smatrali su da ih Bog treba kazniti, a njih, što se podrazumijeva, nagraditi. Za njih je kao osigurano mjesto kod Boga.

Čuli smo što im je Isus odgovorio. Rekao je da će baš ti - carinici i bludnice - koje oni ocrnjuju „prije u kraljevstvo Božje“ nego oni. Zašto? Zato jer su povjerovali na propovijed Ivana Krstitelja i obratili se. Uvidjeli su svoje zlo, svoj pogrješan život i krenuli su novim putem. Svi su čuli Ivanov poziv na obraćenje, ali njegovu pozivu odazvao se običan narod, a poglavari i farizeji nisu. Obraćenici su pitali, “što nam je činiti?” (Lk 3,10), dok prvaci narodni smišljaju kako da Isusa uklone. Najveće iznenađenje predstavlja spremnost mnogih carinika i grješnika da na Ivanovu propovijed mijenjaju svoj život. Zakej će u susretu s Isusom sam odlučiti da sve što je nepravedno stekao vrati, a polovicu svoga imanja podijeli siromasima (usp. Lk 19, 1-10).

Iz evanđelja proizlazi da nije dobro upirati prstom u druge: nije dobro govoriti kako su drugi slabi i grješni, a mi dobri i pravedni. Nije dobro govoriti: Oni drugi ne dolaze s nama slaviti misu, oni drugi opet ne pripadaju našoj vjeri i slično, o njima loše misliti i govoriti ili ih možda već stavljati među vječno propale. Toga se treba čuvati, da ne bismo doživjeli ono što je Isus rekao farizejima: Ovi koje vi ocrnjujete, protiv kojih govorite, o kojima loše mislite, za koje ste pripremili vječnu kaznu, oni su bolji od vas! Zato sud o drugima treba prepustiti Bogu koji jedini poznaje svako ljudsko srce i on će svakome suditi po njegovim djelima. Isusove se riječi odnose i na Crkvu. Nitko nema stečeno pravo na spasenje niti sigurnost spasenja. Vjerovati u Isusa Krista znači njega tražiti cijeloga života i u isto vrijeme biti svjestan svojih slabosti i nedosljednosti. A iz toga proizlazi trajna potreba obraćenja, što su carinici i bludnice shvatili. Time su pretekli umišljene Izraelove prvake.

Mi slavimo nedjeljnu euharistiju. Isus predsjeda ovom našem skupu. Svjesni smo njegove riječi: Duh je spreman, a tijelo je slabo. Jedan duhovni pisac dobro primjećuje, da nije glavna čovjekova krivnja to što je grješan. Glavna je čovjekova krivnja u tome, da se čovjek svakoga trenutka može mijenjati, a ne mijenja se! Isus zove svakoga od nas na trajnu promjenu srca! (faks)