NEMIR (Lk 9,7-9)

Vidjeti Boga. To u svakom čovjeku izaziva veliki nemir. Taj nemir nije čista znatiželja. Nemir odaje veliku prazninu koju treba ispuniti. Božja odsutnost izaziva nemir. Nije to nemir kojega zanima da li Bog postoji ili ne. Nemir se pita koje lice ima Bog. U nemirnom srcu postoji težnja za Bogom koji bi bio razlog radosti. „Nemirno je ljudsko srce dok se ne smiri u Bogu“ (Augustin).

I Herod ima dušu. I njemu je darovana prilika. U svojem se nemiru pita tko je taj? Pita se tko je Isus. Nitko ga na to ne prisiljava da sebi postavlja takvo pitanje. Nitko ni ne zamišlja da bi on mogao postaviti takvo pitanje. Ipak u srcu te osobe postoji neko dostojanstvo. Istina, on je lisica. On je odrubitelj glave Ivana Krstitelja. Ipak se pita o Isusu. U svojem ispitivanju čini dvostruku grešku u koracima. On se istodobno pita i odgovara. Ako netko želi odgovoriti na vlastito pitanje, ustvari ne očekuje nikakav odgovor. Ne možemo sami sebe pitati o drugome. Ako to činimo ništa ne želimo znati od drugome. Nadalje, njegovo je pitanje zatvoreno u ovostranost. On ne vjeruje u uskrsnuće. I to je zapreka za točan odgovor. Nikada neće imati istinski odgovor.

U njegovom pitanju i odgovorimo možemo lako iščitati neuspjeh vlastitih odgovara. Neuspjeh osobnog prepoznavanja Gospodina. Vidjeti Isusa pod kojim vidom? Kao čovjeka čudesa ili čovjeka proroštva?  Herod utjelovljuje po određenim vidovima onu neodlučnu krivudavost tolikih savjesti koje se pogađaju s dobrom, smatraju ga dalekim, ali se ipak nikada potpuno ne oslobode draži koju dobro odašilje. Mi ga, kao osobu, vidimo negativno. Ipak ga ne može svrstati među nedodirljive čiste i jednostavne zloće. Štoviše, trebamo priznati da nam sliči ili da mi sličimo njemu. I mi loše igramo s Bogom.

Temeljna sumnja vjere je pobrkati iščekivanoga s vlastitim iščekivanjem, novo s predviđenošću, sadašnjost s prošlošću. To je ludost onoga koji gleda vrh prsta umjesto mjeseca koji pokazuje. To je ludost onih koji pokušavaju uskrsnuti mrtve proroke kao alibi da ubiju one žive. To je ludost onih koji ne vjeruju u uskrsnuće. Oni misle da je smrt konačna riječ na sve, pa i na samu Božju riječ.

Naš put od slušanja do viđenja može biti utaban promašajima. Nemamo srce „lijepo i dobro“ da Ga prihvatimo. Herodov je postupak veoma poučan jer nam pokazuje kako nam postaje nemoguće poznavanje Gospodina. Premda Ga slušamo i vidimo Ga, ne prepoznajemo Mu otajstvo, jer ne prihvaćamo poziv na obraćenje. Ne prihvaćamo Njegove odgovore. Ako nismo raspoloživi obratiti se  i umiješati se, ne možemo shvatiti. Samo uzimamo istinu i gušimo je u sebi. (fač)