Međuljudski odnosi obilježeni su određenim zakonitostima i pravilima. Sve ima svoju cijenu i sve treba platiti u cijelosti. U napasti smo ovaj mode prenijeti na sva područja života, pa tako i na duhovno područje. Današnja svetopisamska čitanja daju nam drugu poruku. Bog nikada ne djeluje ma našim mjerilima. Njegova ljubav nadilazi sve naše stavove.

 

Misna čitanja dvadeset i pete nedjelje kroz crkvenu godinu


Prvo čitanje:
Iz 55, 6-9

Misli vaše nisu moje misli.

Čitanje Knjige proroka Izaije

Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodinu koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju. Jer moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin. Visoko je iznad zemlje nebo: tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.
Riječ Gospodnja.

 

Pripjevni psalam: 145, 2-3.8-9.17-18

 

Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju.

Svaki ću dan tebe slaviti,
ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.
Velik je Gospodin i svake hvale dostojan,
nedokučiva je veličina njegova!

Milostiv je i milosrdan Gospodin,
spor na srdžbu, bogat dobrotom.
Gospodin je dobar svima,
milosrdan svim djelima svojim.

Pravedan si, Gospodine,
na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno.

 

Drugo čitanje: Fil 1, 20c-24.27a
Meni je živjeti Krist.

 

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

Braćo: Krist će se uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas. Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova.
Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Mt 20, 1-16a
Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?

 

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’
Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’
Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’
Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«
Riječ Gospodnja.

 

Razmišljanje uz dvadeset i petu nedjelju kroz crkvenu godinu

 

Plaća li Bog po učinku?

25. nedjelja kroz godinu A (Mt 20,1-16)

Uzvraća li nam Bog po našim zaslugama? Je li jedina mjera našeg odnosa prema Bogu vjernost njegovim zapovijedima?

Ako bismo na ova pitanja odgovor potražili u evanđelju, posebno u prispodobi u kojoj gospodar isplaćuje jednaku plaću svim radnicima bez obzira koliko su radili, morali bismo odgovoriti negativno. Ne, Božji odnos prema nama ne ravna se po našim zaslugama. Oni koji su radili jedan sat dobili su jednako kao i oni koji su radili dvanaest sati. I da bude još jasnije, Isus kaže: Ima prvih koji će biti posljednji i posljednjih koji će biti prvi.

Nije li to nepravedno – spontano se i sami možemo upitati? Sjetimo se da ima zločinaca koji su postali sveci, a jednako tako dobrih ljudi koji su postali zločinci. Tako nam Sveto pismo kaže da se dobri anđeo Lucifer provrgnuo u vođu zlih anđela, đavli. Znamo da je sv. Pavao prije obraćenja progonio kršćane.

Redovito teško vjerujemo u takve mogućnosti. Time s jedne strane uvjeravamo sebe da je nemoguće promijeniti se na dobro. To je put u duhovnu lijenost. Drugi će pak o sebi misliti a i govoriti da se njima ne može dogoditi da učine neko zlo. To je pokazatelj duhovnoga sljepila ili oholosti kojima nedostaje molitva: ne uvedi nas u napast. Drugi će opet misliti da su svojim dobrim djelima toliko zadužili i ljude i Boga da im Bog mora uzvratiti dobrom. To je put u oholost. Oholica se ponaša kao da je ravan Bogu – nepogrešiv, bezgrešan, sveznajući pa i svemogući.

Oholost je korijen mnogim grijesima. Ona među ostalim rađa zavišću. Kako bi oholica zadržao mišljenje o sebi kao najboljem, nepogrešivom, on nužno mora učiniti sve da drugi ljudi izgledaju manjima i slabijima od njega. Iz toga proizlaze ponižavanja. Kad oholica ponižavanjima drugoga ne postigne željeni cilj, onda se nadima zavišću. U kovačnici vlastite zavisti skovat će različite prepreke i podvale onom koji ugrožava njegovu umišljenu veličinu. Dotični ni Bogu ne dopušta da bude milosrdan.

Jesu li naše oči zavidne zbog Božje dobrote? Možda ćete pomisliti: Bože sačuvaj! Zašto bih ja bio zavidan zbog Božje dobrote? Ipak, često nas sama naša zavist oda. Uhvatit ćemo se u prigovaranju Bogu zašto ne kazni zločince ili zašto dopušta da nedužni trpe.

Ne treba se prestrašiti svoje zavisti. Blago onom tko sebe uhvati u osjećaju zavisti, zavist s njim neće vladati. Tko imenuje svoju zavist, može upravljati njome a ne ona s njim iz mraka u kojem stoji skrivena. Nekada je dovoljno reći nekomu: Ja sam ti zavidan. Time smo zavisti već oduzeli snagu moći. Ako se nismo posve oslobodili, onemoćali smo njezinu razornu snagu.

Korijene ili sjeme zavisti u sebi možemo otkriti i u mnogim situacijama: primjerice, ako olako i često izričemo sudove o drugima; ako smo okrutni; ako nam nedostaje povjerenja u Boga; ako osporavamo pravo drugima na Božju blizinu, primjerice onima koji su pristupili Crkvi «pet minuta prije podne»; ako često ogovaramo druge; ako smo odveć kritični; ako ne možemo podnijeti nikakvu nepravdu, itd.

Očito je zavist tolika napast kad Isus, gotovo okrutno kaže: Ima prvih koji će biti posljednji i posljednji koji će biti prvi. To je utješno: Jer, onima kojima mi prepriječimo put do Boga, ili to pokušavamo, očito će sam Bog naći put do njih. Prorok Izajija prenosi Božje riječi: Moje misli nisu vaše misli i moji puti nisu vaši puti. Dakle, poniznost! Poniznost u vjeri. Poniznost. Blagost. Širokogrudnost - poput Božje širokogrudnosti: Nije li tvoje oko zavidno što sam ja dobar! (fbv)

 

*****

 

25. nedjelja A  (Iz 55, 6-9; Fil 1, 20c-27a; Mt 20, 1-16a)

Zarada i milost               

Ova zgoda iz evanđelja neobična je za naše uši i za naš razum. Isusove priče, prispodobe nisu nikad završene, nego su otvorene za uvijek novo tumačenje i razumijevanje. Uvijek se radi o tome kako postupamo mi ljudi, a kako, s druge strane, postupa Bog.

Izaijin tekst iz današnjega prvog čitanja želi nas pripraviti zarazumijevanje evanđelja. Tu Bog govori sam o sebi: „Moje misli nisu vaše misli i moji puti nisu vaši puti.“- Čovjek je malen, grješan, ograničen: Bog je, s druge strane, neizmjeran, dobar, milosrdan. Kad bi Bog plaćao čovjeku po zasluzi, čovjek bi slabo prošao. Međutim, Bog postupa drukčije! Iako je čovjek grešan, iako zaboravlja Boga, iako ga vrijeđa, Bog ga opet ljubi, opet mu je dobar: opet mu daje kišu, sunce, zrak iako to ničim nije zaslužio. Zašto je Bog takav? Takav je jer ljubi čovjeka, stalo mu je do čovjekova dobra, do čovjekove sreće. Bog sve čini da čovjeka vrati k sebi! I kad se čovjek vrati k Bogu, neće mu Bog dati odmjerenu plaću: dat će mu puno više od plaće. Dat će mu samoga sebe! Zato Bog i kaže za našu usku ljudsku pravdu: Ja nisam kao vi! Moji puti nisu vaši puti!

Prijeđimo na današnje evanđelje. Slušali smo Isusovu prispodobu s pomalo čudnim i neobičnim završetkom. Kad je Isus govorio ovo svojim apostolima, oni su se čudili ovakvoj pravdi kao što se i mi čudimo. Za različit posao ista plaća - to se ne slaže s našim načinom razmišljanja. Nama je bliža ljudska pravda: Koliko budeš radio, toliko ćeš i zaraditi! Odnos rada i plaće - to mora štimati. Stoga nas nimalo ne čudi što su radnici koji su radili cijeli dan onako reagirali.

Je li Bog u ovoj priči pravedan? Što evanđelje želi istaknuti s ovom isplatom radnika? - Isus želi istaknuti tajnu Božje ljubavi. On je pravedan! Onima koji su radili cijeli dan, isplaćeno je po dogovoru. Dobili su dnevnicu koju su zaslužili. To je pravda! To je i naša ljudska pravda. Ali ono što slijedi potom, to više nije naša ljudska pravda, nego Božja pravda! Bog djeluje iznad pravde: on ljubi, on ima srce, on daruje!

Mi ljudi često naglašavamo pravdu: pozivamo se na pravednost, a vjerujem da bismo loše prošli kod Boga kad bi Bog radio kao mi ljudi. Mi često zaboravljamo da smo sve primili od Boga: i ruke s kojima radimo, Bog nam je dao, i glavu s kojom razmišljamo, Bog nam je dao, i srce s kojim ljubimo, od njega smo dobili. Sve što imamo i što jesmo dar je Božji! Nismo to nigdje zaradili, nije to naša zasluga - sve je to dar ljubavi Božje!

Naš ljudski način razmišljanja takav je da mislimo da se sve može zaraditi, da se sve mora isplatiti i protokolirati. Htjeli bismo da i Bog tako postupa, htjeli bismo i njemu postaviti granice. Međutim, Bog je drukčiji! On se ne da zarobiti u našu uskogrudnost, u našu proračunatost. Mi cijenimo ono što se novcem može platiti, što je ekonomski unosno, što donosi zaradu. – Što fali tom razmišljanju? Fali mu ljubav! Nema mjesta za ljubav! A kad nema mjesta za ljubav, onda će puno ljudi ostati bez kruha, bit će gladni. Mi se ne pitamo: Može li svatko raditi? Što ćemo s bolesnima koji nisu sposobni za posao? Što ćemo s onima koji nemaju posla? Trebaju li i oni živjeti? Od čega će živjeti njihove obitelji? - Preostaje još samo jedan korak pa da zaključimo: Tko nije za rad, nije za život! Dakle, po tome, djeca, starci, bolesnici ne bi imali pravo na život.

Čovjek u svojoj zloći, u svom sebičnom gledanju samo na sebe i na svoju korist, može doći do takvog zaključka da su spomenute skupine ljudi teret društva. Čovjek tako može zaključiti, ali, na sreću, Bog ne! Bog to neće nikada učiniti, jer Bogu je svet i dragocjen svaki život. Bog ljubi svaki život, Bog poštuje svaki život, Bog se brine za svaki život. Isus nam je to pokazao vlastitim primjerom: najviše su mu bili na srcu oni koji su bili ugroženi od ljudske nepravde.

U protestu radnika prvoga sata prepoznaje se zavist koja nije slučajno ubrojena među sedam glavnih grijeha. Za nju je već davno grčki pisac Euripid rekao da je najgora od svih ljudskih bolesti. A najgora je zato što zavidan čovjek ubija sam sebe, izjeda svoje vlastito srce u nemoći da drugome pomuti njegovu sreću. Zavidan čovjek je nesretan zato što je netko bolji od njega, što ga drugi prihvaćaju i cijene, što mu nešto bolje uspijeva u životu.

A Bog, koji svakome daje darove kako hoće, ali i od svakoga traži različito, uvijek odgovara kao gospodar iz ove prispodobe: „Prijatelju, ne činim ti krivo... Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?“( 20, 13.15). Bog je prema prvima bio pravedan, a to što Bog ljubi i one druge, koji su ostali bez posla i čije su obitelji tog dana trebale jesti i preživjeti, to je nešto drugo od naše pravde. To je Božja ljubav! To je Božja milost! To je nešto više od pravde, to je iznad pravde. Milost, latinski gratia, znači besplatno, dobiti nešto što nismo zaslužili. To je čisti dar Božji.

Današnje evanđelje želi kazati: Božja ljubav, kao i svaka prava ljubav, ne da se zaraditi, ne može se zaraditi. Nebo, to će biti naše buduće vječno boravište, također se ne može zaraditi ni zaslužiti.: Bog će nam to darovati iz ljubavi! Onaj „denar“, onaj novčić iz Isusove prispodobe, jest život vječni koji se daje svima u jednakoj mjeri, po mjeri Kristove zarade. Taj život, piše sveti Augustin, neće jednome biti duži, a drugome kraći. Svima će biti jednako vječan.

I u ovoj svetoj misi Isus nam se daruje kao zalog budućnosti, zalog besmrtnosti. To je dar Božji. Nije to plaća za naša dobra djela, nego je to zato, jer je Bog dobar. Nemojmo biti zavidni što je Bog dobar i drugima, već molimo da bude dobar i nama i svima drugima! Amen! (faks)