POTPUNA VJERA

Tražiti vjeru bila je, i nastavlja biti, ponizna Božja zadaća u svijetu. Kada je pronađe, utješan je. Klikće od radosti. Naš ljudski čin vjere veliki je pothvat. Zahvaljujući činu vjere konačno ulazi u beskonačno, a beskonačno ulazi u konačno. Bog ulazi u nas, a mi u Boga.

Mi se ljudi opravdavamo po vjeri, toliko smo puta čuli i izgovorili. Ipak se nismo dovoljno uvjerili koliku novost krije ta tvrdnja. Bez vjere je moguće samo umrijeti, ne živjeti. Bez vjere nestaje s našega obzorja Isus Krist, Sin Božji. S njim nestaju sve naše odlučujuće mogućnosti.

Vjera na daljinu nema smisla jer nema mogućnosti. Bog se ne objavljuje onomu koji Mu se ne približi. Ako Mu se ne približimo, nemamo želje da nam se Bog objavi. Možemo Ga promatrati stojeći daleko. S udaljenosti Ga mjerimo svojim vlastitim logikama, kritiziramo Ga, rušimo Ga, optužujemo Ga, stvaramo Ga, ali Ga ne razumijemo. Sve ostaje igra naše pameti i strasti srca i zato ne-vjera. Ako Mu se približimo, oživljavamo, vraćamo se u kraljevstvo jasnoće i mira.

Vjera se rađa iz stajanja loše i iz osjećaja da je kraj. To je situacija svakoga čovjeka koji, ukoliko ograničen, oduvijek stoji loše jer je oduvijek određen da završi. Mi smo ljudi bitno ograničeni i potrebni spasenja. Vjera se rađa iz potrebe da se osjećamo dobro u sadašnjosti i da ne završimo, u budućnosti. Mi smo jedincata živa bića koja su svjesna svoje svršenosti. Ta svjesnost može biti naša tjeskobna ograničenost i naša uzvisujuća veličina. Može biti korijen straha da ćemo umrijeti ali i naše nezasitne želje da živimo. Možemo se osjećati praznima i svjesni da nam tu prazninu može samo Bog ispuniti.

Satnik - poganin, pokrenut potrebom, poslao je Isusu poslanike tražeći da dođe. Videći da je raspoloživ doći, moli Ga da ne dolazi. Osjeća se nedostojnim primiti Ga. Zahvatio ga je duboki osjećaj poštovanja. Bez poštovanja nema vjere u Boga. Ako nemamo poštovanja nalazimo se pred idolom, poznatim i bliskim.

Osjećaj nedostojnosti ne ruši vjeru. Štoviše, hrani vjeru u Božju moć spasenja. Želja za spasenjem, videći Božju raspoloživost u Isusu, postaje neuvjetovano pouzdanje u Njegovu riječ. Stotnik ima ono pouzdanje kojemu trebamo težiti i  mi. Pouzdanje je sigurnost kušanja Božje moći u Njegovoj odsutnosti. To je vjera Crkve. Stotnik koji ne može poći Isusu, niti više traži da dođe, vjeruje u djelotvornost Njegove riječi.

Pokrenut krajnjom potrebom, čuvši već što drugi govore o Isusu i svjestan nemogućnosti da sam ide Isusu, utječe se posredništvu. Istodobno shvaća vlastitu bijedu i Božje milosrđe. Iz tog se susreta rađa prosvijetljena vjera u Božju riječ. To je mjesto gdje potreba čovjeka susreće Njegovu moć. Riječ je doista djelotvorna, ako joj vjerujemo. Ako vjerujemo ima mogućnost samoga Boga, čija se moć oslobađa i djeluje vjerom nas ljudi koji Ga prihvaćamo. Stoga nam priliči ovako moliti: „Vjerujemo, pomozi našoj nevjeri“. (fač)