OPROŠTENO NAM JE (Lk 7, 36-50)

Ne postoji savršena obitelj. Obitelj sačinjavaju osobe sa svojom vrednotama, ali i sa slabostima. Svi smo počesto prepreka Božjoj i ljudskoj ljubavi, pa su zato više od savršenstva i zatvorenosti, poniznost i povjerenje temelji obiteljskog života. Možda se obiteljski život sastoji upravo u prepoznavanju da smo prepreka ljubavi i u podjeli svega toga s članovima obitelji, raspoloživi za oproštenje. Obitelj u kojoj postoji istinsko prepoznavanja slabosti, uzajamno povjerenje i oproštenje, neuništiva je obitelj.

 

Mnogi među nama nemaju samo roditelje, nego su roditelji. Ta jednostavna istina čini nas radije poniznima jer nije nevjerojatno da naši sinovi i kćeri provode dobar dio svoga vremena govoreći o nama sa svojim prijateljima, svojim savjetnicima, psiholozima i svećenicima. I mi smo tražili sa svim svojim snagama da ne ponovimo iste pogreške svojim roditelja. Može se dogoditi, kada smo mi tolerantniji od svojih očeva i majki, naši sinovi i kćeri tuže jer nismo bili dovoljno zahtjevni. Nije nezamislivo da naši sinovi i kćeri možda govore o nama kao osobama slaboga karaktera koje se ne usuđuju dati konkretne upute, dok mi želimo biti sigurni kako su oni slobodni u biranju stila života, njihove religije ili njihove karijere.

Tragedija našega života je da, dok patimo zbog rana koje su nam zadali oni koji nas ljube, ne možemo izbjeći ranjavati one koje želimo ljubiti. Želimo toliko ljubiti na primjeren način, biti opravdano brižljivi, znati shvatiti, ali prije nego što ostarimo, netko će nam reći: „Nisi bio prisutan kada sam bio najpotrebniji tebe; nije te bila briga za onim što sam radio i mislio; nisi shvaćao i nisi tražio da me shvatiš“. Kad čujemo ta opažanja ili čujemo kritike onih koje ljubimo, bolno stižemo do uvjerenja da kao što smo mi trebali ostaviti oca, majku, braću i sestre, i oni trebaju ostaviti nas kako bi pronašli slobodu. Veoma je bolno vidjeti se napuštenima od onih kojima smo dali život, posebno u pravcima koji nas ispunjaju strahom.

Upravo smo tu pozvani duboko vjerovati u istinu da svako očinstvo i svako majčinstvo dolaze od Boga. Bog je Otac i Majka koji može ljubiti onako kako smo potrebni i želimo biti ljubljeni. On nas ne voli zbog onoga što činimo ili postižemo, nego zbog toga što nas je stvorio i otkupio u svojoj bezuvjetnoj i besplatnoj ljubavi. Voljeni smo. Nemamo nikakvog razloga za strah da će nas napustili ili nam neće oprostiti. To uvjerenje, dobro ukorijenjeno, može nas osloboditi, ne samo da oprostimo svojim roditeljima, nego kako bismo oprostili samima sebi i dopustili da nam naši sinovi i kćeri oproste. (fač)