MARIJINO SUOSJEĆANJE (Iv 19,25-27)

Dan nakon blagdana Uzvišenja Svetoga Križa, slavimo ožalošćenu blaženu Djevicu Mariju. Isusova muka i križ su veliko otajstvo s kojim se sučeljava naša vjera. Oni za nas mogu biti Isusov promašaj, ali i luda Božja ljubav prema nama ljudima. Ako u križu prepoznamo Božju ljubav tada naše srce želi stajati pod križem zajedno s Marijom da s Njom podijelimo bol. Marijino suosjećanje, sudjelovanje u Kristovim patnjama, pomaže nam shvatiti otajstvo križa u našem životu.

Puno je „crnjaka“ oko nas. Žalosti je prepun ovaj naš svijet. Puno je patnje, boli, besmislenih smrti. Svijet, sa svoje strane, daje prednost i uzvisuje darove zdravlja, snage, djelotvorne moći, a teži uklanjanju onih slabih, nemoćnih, nesposobnih. I sami smo napastovani da svoje osobne patnje, kušnje, fizičke i duševne boli živimo u stanju podmukle pobune protiv Boga. Nije ni čudo da se u nama rađa osjećaj nemoćne ljutnje na sve, pa i na samoga Boga ili mirenje sa sudbinom. Sve nam to oduzima životnu radost i nadu da bi se svijet mogao popraviti. To nas čini nesposobnima da odgovorimo na Gospodinove pozive koji želi djelovati preko nas.

Nietsche, gledajući kako kršćani tužna lica izlaze iz crkve, ironično se našalio na naš račun: „Vi kršćani kažete da ste otkupljeni, a meni se čini da jedva dišete.“ Jesmo li mi doista otkupljeni kršćani koji znamo da smo pod zaštitom Svevišnjega? Znamo li se i u patnji našaliti i opustiti? Možemo li hodati uzdignuta čela ili smo stalno pognuti, pritisnuti patnjom? Znamo li tko su oni kojima Bog iskazuje osobitu pozornost?

Marija je stručnjak u poznavanju prvenstva pred Bogom. On dobro poznaje dušu pročišćenu bolju. Ona zna što je kušana vjera. Ona zna što znači u poslušnosti ono što Gospodin odluči. Ona nas može naučiti teško umijeće patnje bez gubljenja vjere. On je ožalošćena stručnjakinja koja se nije razočarala. Ona je prije nas prošla putem križa. Prije nas je upoznala gorkost suza. Prije svih naših majki je izgubila Sina.

Naša patnja, viđena samo ljudskim očima, ostaje zagonetka. U patnji je jedno sigurno: patnja nije kazna. Isus i Marija nisu ničim zaslužili patnju. Patnja je naša suputnica koju susrećemo na putu. Možemo je prihvatiti s ogorčenjem ili s Bogom.

Ni Marija nije mogla ostvariti svoju su-otkupiteljsku patnju samo ljudskom snagom. Marijine su oči gledale iznad površine stvari. Patnja je za Nju bogatstvo i vrednota. Ona zna i u patnji staviti sve u Božje ruke. Ona nam pokazuje kako možemo od naših nezgoda napraviti skale da se uzdignemo i da se posvetimo.

Vrijednost se naše ljubavi mjeri po veličini patnje podnesene za one koje ljubimo. Imamo li ljubavi reći drugoj osobi: želim biti tvoj supatnik? Ako nismo na to spremni, nemamo istinske ljubavi. A ako nismo supatnici s drugima, nismo ni životni suputnici. (fač)