Slavimo blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Sav je kršćanski život isprepleten znakom križa. Svaku svoju molitvu, svaki svoj posao, svako kršćansko bogoslužje započinjemo znakom križa.
Do Isusa Krista križ je bio znakom kazne, a otkad je Isus završio na njemu svoj život, križ je postao znakom spasenja i otkupljenja.
Isusova je riječ: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“

 Misna čitanja na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa

Prvo čitanje: Br 21, 4b-9
Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.

Čitanje Knjige Brojeva
U one dane: Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.« Onda Gospodin pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: »Sagriješili samo kad smo govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od nas!« Mojsije se pomoli za narod i Gospodin reče Mojsiju: »Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.«

Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.
Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam: 78, 1-2.34-38

Ne zaboravite djela Božjih!

Poslušaj, narode moj, moju nauku,
prikloni uho riječima usta mojih!
Otvorit ću svoja usta na pouku,
iznijet ću tajne iz vremena davnih.

Kad ih ubijaše, tražiše ga
i opet pitahu za Boga;
spominjahu se da je Bog hridina njihova
i Svevišnji njihov otkupitelj.

Ali ga opet ustima svojim varahu
i jezikom svojim lagahu njemu.
Njihovo srce ne bijaše postojano s njime
nit bijahu vjerni Savezu njegovu.

A on im milosrdno grijeh praštao
i nije ih posmicao;
često je gnjev svoj susprezao
da ne plane svom jarošću.


Drugo čitanje:
Fil 2, 6-11

Ponizi sam sebe, zato Bog njega preuzvisi.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima
Krist Isus: trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« - na slavu Boga Oca.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Iv 3, 13-17
Sin Čovječji ima biti podignut.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.«

Riječ Gospodnja.

Razmišljanja uz blagdan Uzvišenja Svetoga Križa

 

 U znaku križa ćeš služiti ili pobijediti

Car Konstantin je 312. godine pokraj Rima pobijedio nadmoćnijeg protivnika Maksencija i zasjeo na prijestolje rimskoga cara. Legenda kaže da se caru za vrijeme bitke ukazao križ na nebu na kojem je pisalo: ''U ovom znaku ćeš pobijediti!'' (''In hoc signo vinces''). Car je navodno na temelju toga zaključio da je pobijedio zahvaljujući kršćanskom Bogu i to ga je potaknulo da postane kršćaninom. Već sljedeće godine (313.) upućuje proglas (Milanski edikt) kojim kršćanstvo proglašava slobodnom i ravnopravnom religijom u Rimskom Carstvu.

Istina je da je car Konstantin svojim proglasom 313. godine križ kao znak poniženja u Rimskom carstvu učinio znakom uzvišenja u javnom životu. Kršćanstvo postaje carskom religijom. Život Crkve ustrojava se po uzoru na Rimsko carstvo, po uzoru na političke strukture. Arhitektura kršćanskih hramova nadahnjuje se na poganskoj arhitekturi. Do tada progonjeni, kršćani sudjeluju u društvenom i političkom životu.

„U ovom ćeš znaku pobijediti“ – slogan iz legendarnoga Konstantinova viđenja kasnije postaje popularan u kršćanskom svijetu. Car Konstantin ga je uzvisio na znak pobjede, imajući na umu vojno-političku pobjedu. Tako će smisao Isusove „pobjede“ na drvu križa kroz povijest Crkve zadobivati upravo to značenje. Oni koji su zbog tog znaka završavali iza zatvorskih rešetki, taj znak sve više koriste za otvaranje vrata u strukture vlasti, časti, moći, bogatstva i slave. Dok su prije kršćani koji se nisu željeli odreći križa bili progonjeni i ubijani, poslije se kršćanski svijet laća križa kao mača u poznatim križarskim ratovima. Osim ratova protiv nekršćana koji su zaposjeli sveta mjesta Isusove domovine, križarske su vojne bile sredstvo kršćanskim vladarima za širenja vlasti i moći u drugim kršćanskim i nekršćanskim zemljama, protiv inovjeraca, neistomišljenika i takmaca u borbi za prevlast u kraljevanju nad ovim svijetom.

Krist koji trpi na križu, postao je kraljem koji vlada. U teološko-duhovnom smislu posve razumljivi obrat. No, u smislu nasljedovanja Krista, obrat od odbačenoga Krista koji trpi u Krista koji vlada odvodi na stranputice kršćanskoga života. Odbačeni Krist koji trpi bio je sablazan njegovim učenicima. Petar ga odvraća od patnje. Isus ga žestoko prekorava. Krist koji trpi bio je i ostao sablazan Crkvi. Kroz to sotona prodire u Crkvu i želi je otrgnuti od križa njezina Gospodina (D. Bonhoeffer). Kršćanski križ nije nedaća ili zla sudbina. On je spona povezanosti s našim Spasiteljem koji je svojevoljno prihvatio križ. S njim dijelimo i odbačenost i sablazan križa, sablazan patnje. Iskustvo odbačenosti i trpljenja vodi nas Kristovim stopama. Na putu križa oslobađamo se navezanosti na ovaj svijet. U nama umire stari čovjek, a rađa se novi „na drvu križa“.

Isus je pobijedio i vlada zato što je ispio kalež patnje, muke i smrti. Kršćanstvo koje uzvisuje Kristov križ a ne želi s Kristom ispijati kalež patnje i odbačenosti, križ doživljava kao neizbježno prokletstvo života a Kristovo evanđelje pretvara u „jeftinu utjehu vjere“ (D. Bonhoeffer). Nema smisla biti kršćaninom ako nisi spreman da ti život slomi srce. Kristov križ je sredstvo spasenja. Spašavanjem svijeta, a ne njegovim osvajanjem, uzvisuje se Kristov križ.

Isus je „uzvišen“ na križ za spasenje potlačenima svake vrste. Crkva baštini iskustvo potlačenosti. Krv njezinih mučenika sjeme je novih spašenika. Dok s križa ponavlja Spasiteljeve riječi „Oče, oprosti im“, oslobađa (grijeha) i (p)ostaje slobodna od mržnje, od idolopoklonstva, od klanjanja „zlatnom križu“ poput Izraelaca koji su u pustinji kult jedinomu Bogu zamijenili kultom zlatnom teletu.

Nažalost, Crkva također ima iskustvo tlačenja, sljepila i gluhoće za potlačene u svijetu, za potlačene u vlastitoj sredini. Car Konstantin je „uzvisio“ znak križa za svoje vojne pobjede i učvršćivanje svoje vlasti i moći. Mnogi su se kroz povijest nadahnjivali načinom cara Konstantina. U Hrvatskoj se neke političke stranke i stranački savezi nadahnjuju konstantinoviskim sloganom zbijajući redove za vlastite pobjede. Lakše je stati u (stranačke) bojne redove „za krst časni i slobodu zlatnu“ nego osnažiti spremnost na borbu protiv nepravde ovoga svijeta prihvaćenjem patnje onako kako je sam Krist učinio – za slobodu ljudi a ne samo za našu ili svoju slobodu. U bojnim redovima se ne čuje „Oče, oprosti im“.

Kršćani često zaboravljaju da kadgod je i bilo gdje je netko potlačen, u njemu je potlačena Božja nazočnost. Kadgod je netko obespravljen, osiromašen, prezren, odbačen to utječe na sve. Što je više „uzvišenih“ križeva za pravednost, to više se Bog otkriva, objavljuje.

I mi danas moramo odlučiti hoće li križ za nas biti bojni barjak u borbi za kršćanski identitet ili ćemo za svoj identitet uzeti „lik sluge“ i tako na skrovit način biti „sol zemlje“ i na posve očit „svjetlo svijeta“ koje izvire iz rana Kristovih. (fbv)

*****

Uzvišenje svetoga Križa   (Br 21,4-9; Fil 2, 6-11; Iv 3, 13-17)

Danas slavimo blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Do Isusa Krista križ je bio oruđe za izvršenje smrtne kazne; i to je, u to vrijeme, bila najteža kazna s kojom su kažnjavani najveći zločinci. Nakon što je Isus Krist završio na križu svoj zemaljski život, križ je za kršćane postao znak spasenja. (Stoga Crkva danas umjesto nedjeljnih molitava i čitanja uzima tekstove od ovog blagdana.)

Svi smo mi ljudi izloženi različitim križevima, patnjama, nevoljama i stalno se pitamo: Zašto je to tako, ima li to smisla, je li moglo biti i drukčije… Muči nas i pitanje: Odakle zlo na svijetu? Zašto nevini i nedužni ljudi trpe?

Između Isusa i apostola puno puta je dolazilo do nesporazuma: kad god bi Isus spomenuo da on sam treba biti mučen, ubijen i raspet, apostoli su negodovali i govorili da se to njemu ne smije dogoditi. On je čudotvorac, on treba preuzeti vlast u Izraelu! Jasno, smatrali su da će se i oni okoristiti, i oni će sudjelovati u njegovoj vlasti nad drugima. To se uklapa u židovski način razmišljanja: oni očekuju Mesiju, očekuju Spasitelja i Otkupitelja koji će biti moćan, jak, a nikako Otkupitelja s križem na leđima. Mesija s križem na leđima, Mesija –patnik - to je za Židove bilo nezamislivo. To bi bio skandal! To je zapisao apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: “Židovima je križ sablazan, poganima je ludost, a nama spašenicima sila je Božja.” Ne ljudska sila, nego Božja sila; sila koja otkupljuje, spašava, posvećuje…

Biblijski ulomak iz Knjige Brojeva spominje kako je narod mrmljao protiv Mojsija i Boga; negodovali su zbog nevolja kroz koje su trebali proći da bi stigli u obećanu zemlju. Ujedale su ih zmije otrovnice… Mojsije se pomolio za narod i, na Božju riječ, napravio zmiju od mjedi koju je bilo dovoljno pogledati da bi se oslobodili od ujeda zmije.

Ova Mojsijeva zmija simbol je Kristova križa! - Paradoks križa Kristova može zbuniti svakoga čovjeka. Bog je dao nalog čovjeku da se bori protiv zla i nevolja koje nas mogu zadesiti u životu. A opet, kršćanstvo nam kao najviši ideal pokazuje križ, simbol patnje i boli. Štoviše, poziva nas da se “dičimo križem Kristovim.” Krist je razriješio smisao križa s tim što ga je prihvatio. I nama kaže da treba prihvaćati križ, patnju i bol da drugima olakšamo život. Spasenje svakog pojedinca i cijeloga ljudskog roda ovisi o tome koliko će svaki pojedinac znati prihvatiti situacije boli i nevolje, u njima ne pokleknuti već ih zalaganjem preobraziti.

To nam je najbolje pokazao naš Učitelj Isus Krist. Njega apostol Pavao u poslanici Filipljanima ocrtava danas kao slugu: “Krist Isus, trajni lik Božji… uzeo je lik sluge, ponizio sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.”

Isus nas uči, kršćanska vjera nas uči: Nije veličina čovjekova u tome da bude slavan, uspješan, bogat, nego u tome koliko je nalik svom učitelju Isusu Kristu. Veličina je u služenju! Do kraja biti sluga drugima, ako je potrebno, poniziti se iznad svake mjere, samo da spasimo svoje životne suputnike. To je Krist ostvario u punini. I mi smo pozvani da „uzmemo svoj križ“, dio svoje odgovornosti za ljude s kojima živimo.

U evanđelju nam apostol Ivan tumači najdublji smisao križa, a taj je: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Bog je ljubio svijet, Bog ljubi svijet, Bog ljubi svakog čovjeka, on ide u susret svakom čovjeku da ga pridigne, a ne da ga osudi. Kod Isusa je ljubav, razumijevanje i služenje, a nikada osuda i odbacivanje.

Slavimo Uzvišenje svetoga Križa! Isusova je riječ: „Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi!“ On je umro za nas na drvu križa. Htio nas je podsjetiti da se čitava povijest spasenja odvija između dva stabla. Prvo je stablo spoznaje dobra i zla iz edenskog vrta. Tu se dogodio prvi čovjekov pad, prvi grijeh; tu je za čovjeka počelo stanje prokletstva. I da bi to stanje prestalo, da bi se promijenilo, Jedinorođeni Sin Božji preuzima na se križ, umire na drvu križa, i Bog ga uvodi u novi život. I tako križ, do Isusa Krista simbol prokletstva, postaje za vjernike simbol spasa koji vodi u vječni život. Isus je na križu pobijedio.

Zato Crkva vapije pred križem Isusovim:“Zdravo križu, nado sva!“ U križu je nada naša, u križu Isusovu je spas naš! Na Sveti petak u bogoslužju kličemo: „Tvome se križu, Gospodine, klanjamo… zbog ovog drveta nastade radost u cijelom svijetu.“

Možda nitko od ljudi nije tako duboko doživio snagu Kristova križa kao apostol Pavao. Križ je za nj sila koja spašava; tu on crpi radost i sigurnost. Križ mu daje snagu da umakne dražima svijeta koja čovjeka lako zavaraju i odvedu u ropstvo.

Pavao nosi na sebi biljege patnja; ti su biljezi znak njegova jedinstva s Kristom raspetim. Pavao je s njim raspet, s njim će i uskrsnuti. I nakon svih nevolja koje je proživio Pavao ima snage kazati: “A ja, Bože sačuvaj, da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet, i ja svijetu.”

Molimo Isusa da nas nauči štovati i ljubiti njegov sveti križ po kojemu smo spašeni i otkupljeni!

Molimo Isusa da nas nauči i osposobi drugima pomagati nositi njihov križ: biti s njima solidarni.

Molimo Isusa da nas nauči nositi svoj vlastiti križ, prihvatiti ga iz Božje ruke. Ne misliti: Bog me ostavio, Bog me zaboravio već u časovima kad nam je križ pretežak, ponovno Isusa birati za prijatelja; birati ga dublje i životnije - da bi nam križ postao blagoslov! Amen! (faks)

 

*****

 

U ZNAKU KRIŽA (Iv 3,13-17)

Blagdan Uzvišenja Svetog Križa je blagdan sjećanja. Sjećamo se dana u kojemu je, prema tradiciji, Jelena, Konstatinova majka, pronašla relikvije križa u Jeruzalemu. Blagdan je vezan i uz samoga cara koji je, prema legendi, pobijedio u boju pod znakom križa.

Ovo prizivanje na prošlost nema nakanu stvaranja kronike, nego su pomoć da shvatimo središnjost znaka križa u kršćanskoj tradiciji kao znak pobjede plaćene vlastitim porazom. To povijesno sjećanje, treba u nama pobuditi ono životno.

U otajstvu križa možemo prepoznati crte Boga kako nam se objavljuju u Isusu Kristu. Ako je čitav naš kršćanski život egzegeza Kristova poniženja, upravo otajstvo križa je jedincata stvarnost koju je Gospodin Isus ispisao vlastitom rukom. Križ pokazuje Njegovu osobnu volju, svjedočeći svoju najdublju i najistinskiju želju prema nama koji želimo biti Njegovi učenici. Sve ono što učimo, čitajući i pišući, o otajstvu Krista Gospodina, trebamo shvatiti, kao i Marija i učenik, podno križa i s katedre križa. Križ nam dopušta da promatramo, ispitujemo Božje otajstvo i Njegov odnos s nama. Bog je bezdan ljubavi koji se u križu priopćava cijelom svijetu. Vječni život, potpuno sretan život, koji mi ljudi želimo kao ispunjenje vlastite ljudskosti, nije plod naših nadljudskih naprezanja, nego je besplatni dar Oca života koji nam se nudi u križu.

Srce otajstva Isusa Krista može se sažeti u same Njegove riječi upućene Nikodemu o „Sinu čovječjem koji je sišao s neba“. To otajstvo neprestanog silaska je program života za svaki dan našega učeničkog života. Taj program treba biti logika koja predsjeda svakoj našoj gesti, djelovanju i riječi. Križ bi trebao biti čuvar naših misli, želja, emocija, ponašanja i djelovanja. Zar to ne tumači ponavljajući znak križa koji činimo osobno ili zajednički. Njega smo pozvani učiniti, bez srama, kao gestu prepoznavanja naših dubokih nakana služenja i ljubavi.

Na ovaj smo blagdan pozvani prepoznati „ugriz“ oholosti, ugnjetavanja, žudnje za moći koja se gnijezdi u našem srcu i truje naše odnose kao jedincati istinski neprijatelj protiv kojega se trebamo boriti svim svojim bićem, pa i pod cijenu života. U ovom jesenskom blagdanu koji se uklapa u period godine u kojem je blagost godišnjeg doba razveseljena sabiranjem plodova, pozvani smo dati evanđeoski plod koji potvrđuje kvalitetu i korijen stabla koje jesmo. Klanjajući se i ljubeći križ želimo potvrditi našu želju da budemo učenici sve do zadnjeg izdisaja imitirajući svoga Gospodina i raspetoga Kralja. Pokažimo ljubav koja je sposobna korist drugoga staviti ispred onoga vlastitoga, promatrajući život i radost brata i sestre kao najdragocjeniju stvarnost koju trebamo unapređivati i čuvati vjerno i odvažno poput viteza dostojnih tog imena i za koje je čast neodreciva vrednota. Biti vitezovi križa znači to biti po križu, što sa sobom uvijek nosi odlučnu sposobnost obrane tog znaka i crte Boga koji je utisnuo svoj znak u svakoga od nas. (fač)