OPOMENA KOJA PRŽI (Lk 6, 39-42)

U nama je veoma često velika razlika između opominjanja drugih i opominjanja samih sebe. Razlika može biti toliko velika kao između čiste i nečiste vode. Oštroumni poticaju koji nas potiču da budemo kritičari i popravljači naše braće i sestara puni su mnogih nečistoća. Imamo potrebu potvrđivanja samih sebe. Uvijek tražimo žrtvenoga jarca. Želimo pokazati vlastite kreposti. Često u nama prevlada instinkt moći. Sve su to nečistoće koje čine nepravednom našu opomenu drugima. U sposobnosti opominjanja samih sebe stoji želja da ugodimo na prvom mjestu Bogu.

U nama živi napetost, pod velom revnosti i kreposti, uznemiravanja zbog nedostataka i grijeha koje vidimo u drugima. Puno bi nam bolje bilo da u nama živi briga za nas same. Najsigurnije je za našu dušu da se brine o sebi i kako ugoditi Bogu. Takvo ponašanje ne isključuje bratsku opomenu, nego nas poziva na poniznost koja čini da naša opomena bude bratska. Inače upadamo u manje više farizejsku namještenu pristojnost.

Živimo u kulturi koja je, iza prividnog i proglašenog oslobođenja od običaja, veoma ljubomorana. Mrmljamo na sve. Uzajamno se osuđujemo. I ne možemo biti u drukčijoj situaciji jer smo grešni. Svi tražimo nedostatke i grijehe u drugima. Nastavljamo tražiti, iznad svake tolerancije, trun u oku brata i sestre. I taj trun postaje sladokusni predmet naših razgovora. Kamo sreće da je istinito da u kršćanskoj zajednici braće i sestara, koja nosi tako čudesno ime, ne postoji ta zločesta navika.

Jezik je, opominje nas sveti Jakov, vatra. Lako zapali tijek život. Pun je smrtonosnoga otrova. S njim blagoslivljamo Boga. S njim proklinjemo braću i sestre, stvoreni na Njegovu sliku i priliku. Naš sud bez milosrđa nekoga teškoga grijeha uvijek je teži od samoga grijeha. Ako vidimo trun drugih, imamo gredu. Ako imamo balvan, onda smo mrtvi.

Isus nas želi povratiti nama samima. Tražeći nedostatke i grijehe u drugima, otuđujemo se od samih sebe. Naše se posvećenje događa gledajući u sebe, ne u druge. Taj naš bijeg iz vlastite unutrašnjosti bitno je u suprotnosti Božjoj intimnosti.

Isus nas je poučio što trebamo činiti. Umjesto da slijedimo Njegovu riječ i Njegov primjer, mi smo kušani, zbog zaborava, ludosti i umišljenosti, slijediti druge putove za koje mislimo da su savršeniji. Najsnažnija napast nas ljudi, koji nužno tražimo spasenje, jest ona da nemamo pouzdanje u Gospodina i da izmišljamo nove putove. Koliko beznadnih i očajnih pokušaja činimo tražeći druge putove spasenja. Sličimo brodolomcima koji odbijaju poslane helikoptere u pomoć, čekajući druge spasitelje koji nikada neće doći.

Trebamo se dobro čuvati da ne činimo dodatke ili tumačenja Evanđelja, iznad onoga što nam je Isus objavio. Samo slušajući i čineći ono što nam je On rekao, postajemo kao On, sinovi i kćeri Svevišnjega. (fač)