Ljubav prema neprijateljima (Lk 6, 27-38)
"Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima."

Je li Isus baš tako govorio kao što čitamo u Lukinu evanđelju? Je li ga slušao neki brzi zapisivač ili je neko novinar snimao njegove riječi na vrpcu? Kako je Luka došao do tih riječi te ih je mogao uvrstiti u svoje evanđelje? Ne znamo. Ali znamo da takve rečenice nije – osim Isusa – bio u stanju izgovoriti nijedan Židov, Grk ili Rimljanin onoga vremena. Još je manje vjerojatno da bi ih netko naviještao u očekivanju da će tim rečenicama nekoga pridobiti za sebe. Te rečenice odzvanjaju previše strano, naprosto sablažnjivo za njihove uši. Pa ipak su te rečenice zapisane, navještaju se već dvadeset stoljeća, dio su kršćanske poruke.

Bez obzira je li ih Isus izgovorio baš tako kako su zapisane, ili su zapisane po sjećanju – potiču nas na najviši stupanj savršenstva. Shvatiti ih i ispuniti može samo onaj tko vjeruje u Oca čije sunce sja pravednicima i grešnicima, čija kiša natapa polja dobrih i zločestih. Tko se boji sunca bježi u hladovinu. Ali svjetlost i toplina, neophodno potrebni za život, dolaze jedino od sunca. (F. Cerar)