IZBOR S OCEM (Lk 6, 12-19)

Mi smo kršćani Božji suradnici u svijetu. Poslanje nam je izgrađivati i uljepšavati ovaj svijet. Na tom putu potrebne su nam odluke, izbori. Pozvani smo razmišljati o suradnji. Pozvani smo pitati se na temelju čega donosimo svoje odluke, činimo svoje izbore. Temelj naše suradnje s Bogom je molitva. Koliko molimo? Kada molimo? Kako molimo? Koja je metoda naše molitve? Pitanja su na koja trebamo odgovoriti.

Isus nas poučava da svako naše djelovanje treba proizići iz bdijenja ili zajedništva s Bogom. Noć je naš promašaj ili naša istina. U njoj se možemo prepustiti praznini smrti ili staviti u Božje ruke. Molitva je jedina moć da nadvladamo noć. Bdjeti u molitvi znači intenzivirati, koliko je moguće našoj ljudskoj naravi, savršeno zajedništvo s Ocem.

Molitva je za nas, veoma često, traženje da stavimo u pokret volju i moć Onoga komu se obraćamo. To je Bog na prvom mjestu. Kako mislimo da ćemo u tome uspjeti? Ponekad to činimo s mnoštvo riječi. Puno krunica, devetnica... Ponekad s produženom upornošću. Ponekad nudeći Bogu prizor naše bijede. Koji je rezultat naše molitve? Koliko su se, nakon molitve, poboljšali naši međusobni odnosi, koliko smo bili mirniji, koliko nam je posao išao bolje? Koliko se puta osjećamo ne uslišanima? Čini nam se da Bog šuti. Imamo osjećaj da naše molitve prolaze kroz mnoga vrata nebeske birokracije i da se tu negdje zagube. To može biti razlog da prestanemo moliti.

Danas stavimo u pitanje metodu vlastite molitve. Isus nas je poučio da je prosna molitva usko povezana s prisnošću. Mi to zapravo i znamo. Svakodnevno molimo Oče naš daj nam danas. Oni to upravo i izriču. I što god je veća prisnost, toliko je uslišanje predviđenije. Prisnost uklanja elemente koji molitvu čine nesigurnom. Uklanja „razliku položaja“ između Boga i nas. Upravo nas ta „razlika“ obeshrabruje i ulijeva nam strah. Prisnost uklanja i „različitost misli“ između nas i Boga. Različitost čini da ne tražimo stvari koje nam nisu na korist, dakle glupe.

U savršenom zajedništvu života razlike i različitost nestaju. Njih zamjenjuju jednakost i intimnost ljubavi. U toj je intimnosti svaki govor odgovor. Tu je svaka riječ zajednički projekt. Na neki način sve postaje zajedničko promatranje svega. Podudaraju se naši i Božji pogledi na život i djelovanje. Ostvaruje se zaziv iz Očenaša „kako na nebu tako i na zemlji“.

To je jednostavno pravilo ljubavi. Upravo je zato apsolutno djelotvorno. Moć se zagovora svetaca rađa upravo tu. Oni su uslišani razmjerno prijateljstvu ili što god više u njima raste sposobnost ljubavi. Ni s nama ne može biti drukčije. Našem danu rada, suradnje, odnosa, djelovanja, treba prethoditi prisna „noć“ molitve. Trebamo staviti dan, djelovanje, izbore, u Božje ruke. Puno toga činimo bez Boga. Dobrano smo „pognojeni“ brzinom i neplodni. Svako naše djelovanje, ako želimo da bude plodno, treba biti sakramentalno. (fač)