OSTVARENA ŽENA (Mt 1,1-16.18-23)

Slaveći blagdan rođenja Blažene djevice Marije pozvani smo razmišljati o pripravi dolaska u tijelu Isusa Krista. Liturgija riječi, s genealogijom koju nam donosi Matej, direktno nas uranja u otajstvo povijesti koja je duboko obilježena kao mjesto utjelovljenja Riječi. Sve se to događa da se ispuni riječ proroka: „Evo, djevica će začeti i roditi sina koji će biti Bog-s-nama“.

 

U toj genealogiji Marija nije osamljena. Ona je u društvu četiri žene: Tamare, Rahabe, Rute, Betšebe. Sve su te žene, premda na različite načine, duboko ranjene u svojoj ženstvenosti. Ipak su one a ne druge, kao Sara, Rahela, Rebeka, te koje pripravljaju put drugoj ženi koja sve njih tipološki rezimira: Mariji, majci Isusovoj. Tih pet žena zajedno otvaraju pukotinu u simboličnom svijetu koji sačinjava patrijarhalni model.

Povijest tih četiriju žena, odbačenih ili zloupotrebljenih, ili barem nesretnih, pomaže nam iščitati nit drame same blažene Djevice Marije koja je, sanjajući svoje zaručništvo, našla se trudna i majka. Kako su je tek promatrali njezini susjedi. Marija nam se u evanđeljima pojavljuje i kao predodređena i kao ranjena. Kao i mi, i Marija je iskusila razliku između onoga što kuša u Božjoj intervenciji u svojem životu i onoga što drugi misle i govore o našem življenju.

Mi možemo biti zadivljeni Marijinom sposobnošću da bude tako prihvaćujuća i tako poslušna Gospodinu, ali to nije dovoljno. Upravo gledajući Nju i govoreći o Njoj divne stvari, pozvani smo biti svjesni da svatko od nas ima poziv i istu sudbinu poput Nje. Pozvani smo suobličiti se slici Njezina Sina. Prvi korak na tom putu suobličenja Kristu je upravo prihvaćanja, na potpun i svjestan način, otajstvo vlastitoga rođenja u ovom svijetu. Često smo puta napastovani da uklonimo naše korijene ili da se prkosno ustremimo protiv onoga što stoji u temelju našega postojanja. U to ime izmislili smo i ozdravljenje obiteljskog stabla, kao da bi naši preci bili krivi za ono što mi jesmo ili nismo. Danas nam se, preko Marije, otvaraju vrata radosnog prihvaćanja naših izvora ljudskosti. Sve, ili barem mnogo, ovisi o tome kako i koliko smo sposobni biti opravdani, ne po onome što trebamo biti a nismo, nego po onome što jesmo što nam dopušta da postanemo ono što jesmo unutar Božjeg nauma.

Živeći u kulturi koja je čudesno pozorna na sadašnjost i na mogućnosti prolaznog trenutka, nužno nam je također držati budnim sjećanje i nikada ne gubiti nit života koji se, ustvari, izjednačuje s Marijinom niti koja ima određeno ime: Isus Krist. Njegovo nas otajstvo prethodi i, usprkos svemu onome što je za prekoravanje, možemo prihvatiti u našim korijenima, upravu u Njemu i naš temelj.

Slaveći rođenje Marijino slavimo sami naš život kao neprestano rađanje koje čini mogućim daljnje klijanje Isusa Krista na kvrgavom panju ljudske povijesti. (fač)