NOVA POVIJEST (Lk 6,1-5)

Svatko od nas ima svoju povijest. Svatko od nas stvara povijest. Mi smo zapravo onakvi kakva je naša povijest. Posljedica smo vlastite povijesti. Dakle, postoji neka povijest, ili još bolje, neki način činjenja povijesti. Ona može biti službena i kanonizirana, nedodirljiva i hvaljena od svih.

I Isus je došao učiniti povijest. Njegova je povijest nova. On ne ponavlja ničiju povijest. On nju stvara s novim gestama.

Njegova je povijest ljudskija i očovječujuća od prethodne. Njegova povijest ide u susret gladi čovjeka u ime same naše slobode da živimo. U židovskoj su suboti takve nakane uske. Štoviše, iznad određene točke uopće ih nema. Tada nova Božja povijest ide drugim putem. Izlazi iz utabanih staza. I mi ljudi stižemo do boljeg poznavanja srca onoga kojega nazivamo Svevišnji.

U tu novu povijest gdje vlada kontrola, sankcija i moć, nije lako uvesti ljubav kao element, koji je ne samo važan, nego i odlučujući. Sama nakana riskira da izazove srdžbu svih razumnih. Ali, Bog je gospodar subote. Što to znači? Znači da je Bog stvorio subotu. On daje znakovitost suboti. Posvetio je njezinu privremenost, bez zaboravljanja da je takva. Učinio ju je „danom čovjeka“, kojega posjećuje vječnost. To je mnogo, ali je sve tu. I zatim, kad je On osobno došao, što čini od subote? Točno ono što želi učiniti. I kao što ju je stvorio, može je i uništiti. Život i smrt, sve dolazi od Gospodina. Ako je subota bila prva gesta ljubavi, Isusovim dolaskom, govor živućem čovjeku, postaje susrest, gozba. Očito je da nas trebaju prolaziti drugi trnci radosti i života kada je sami Bog tu. Došao je. On je osobno „dan“ svojih izabranih.

Isus, upravo kršeći subotu, objavljuje sve više svoju bitnost ljubavi. Ne radi se o oskvrnuću subote, nego o novom stvaranju. Stvaranju nove povijesti, novih događaja, gesta, vrednota, znakovitosti što proizlazi iz prvog oblika darovanog u savezu. Svako je događanje ljubavi uvijek vješto u povećanju vlastitih otkucaja srca.

U Isusu je prisutna Božja subota. Ono što nam nijedan zakon ne može dopustiti ili obećati, Bog nam daruje u Sinu čovječjem. Daje nam samoga sebe kao život. Odatle se rađa naša kršćanska sloboda. Ako živimo od te subote, živimo od Boga i za Boga i nismo više pod nikakvim zakonom. Ne zato što ga ne kršimo, nego zato jer smo ga u potpunosti ispunili. U primljenom i darovanom kruhu živimo zapovijed ljubavi koju nijedan zakon nije u stanju ispuniti. Nijedan nas zakon ne može naučiti da ljubimo. Mi konačno možemo ljubiti Boga i živjeti od Njega, izjednačavajući se s Njim u tom subotnjem kruhu u Njegovoj kući.

Preko Gospodara subote, Božja je subota darovana nama. U noj konačno možemo doseći odmor sedmoga dana, simbola uskrsnuća zadnjega dana. Naš je život obnovljen u slobodi i radosti da ljubimo, puni Božjih plodova. (fač)