OBNOVITI LJUBAV (Lk 5,33-39)

Isus nas poziva da želimo novo. Po sebi ta nam je želja, kao i sami život, urođena. Naše je ljudski ja uvijek spreman izaći i približiti se onom što još nije. Uvijek težimo nečemu novome. To je danas posebno uočljivo na područja iskustava i tehnologije. Sve želimo iskusiti i imati ono, tehnološko, najnovije. Na tom je području novosti u nama sve mirno.

Novost nije samo činjenica da je nešto drukčije. Novost je više od toga. Ona uključuje nešto ili nekoga, što vrijedi više. Novost ustvari nije ono što nam se još nije dogodilo, nego radije vrednota koju još nismo susreli na našem putu. Takvo shvaćanje novosti nije ni banalno ni slabo. Štoviše, novost tako shvaćena, može nas istodobno privlačiti i zabrinjavati. Neka uzvišenija vrednota uvodi nas u novo vrednovanje sadašnjosti. Riječ je o kritičkom vrednovanju. Ali, veliki dio našega ja, koji se u međuvremenu navezao na tu sadašnjost, kako će reagirati? Bez sumnje odupirući se i mrmljajući. Koliko se samo odupiremo novome? Koliko mrmljamo na sadašnje vrijeme, plačući za prošlim, „dobrim“ vremenima? Staro ili novo? Slaganje s prošlošću ili obnova koja utemeljuje budućnost?

Ako smo kušali staro vino, ne želimo ono novo, jer se kaže da je starije bolje. Ta izreka s podsmijehom odgovara na sumnje i zbunjenost nas još nesigurnih kršćana. Ponašamo se po dobrom smislu poznatoga i ne usuđujemo se učiniti novi korak. Ako ostavimo stari put, znamo što gubimo, ali ne znamo što nalazimo. Zato smo priljubljeni na stari put, jer nam je poznat. Naviknuli smo se po njemu hodati i bojimo se avanture slobode. Opravdamo se da je stari put bolji od novoga, da je prošlost bolja od budućnosti, da je smrt bolja od života. Zasigurno je lakše živjeti po navikama, nego svakodnevno „izmišljati“ nove načine. To je svjetovna mudrost koja se rađa iz nepouzdanja i ima svoje počelo u nepovjerenju u odnosu prema Bogu. To je glupa razboritost koja nam drži šaku zatvorenom s onim što posjedujemo, umjesto da je otvorimo i prihvatimo Božji dar. Bolje je vino ono novo koje nam On nudi. Ono staro je ljuto, pokvarilo se. To je poziv da nadiđemo lažnu nadu poznatoga, koje je uvijek okrenuto prošlosti, i otvorimo se hrabrosti novoga koje nam je nepoznato.

Ono što je staro predstavlja kaos od kojega nas je Krist svojim otkupiteljskim djelom oslobodio. Sad kao nova stvorenja, „jedemo i pijemo“, živeći i gaseći žeđ Bogom u Isusu Kristu. Mi smo svjetlo i ljubav, plodnost i život, sposobni hodati u slobodi prema konačnom susretu. Ako toga nismo svjesni i tražimo kompromise, zadržavajući staro krpeći ga novim, ne samo da ćemo uništiti ono staro, nego i ono novo.

Za nas krštenike nužno je da budemo svjesni te novosti života, ako ne želimo raditi nekorisna i štetna djelovanja. U krštenju smo obukli novo odijelo i napojeni smo novim vinom. Odijelo priziva tijelo, vino se odnosi na duh. Naše je odijelo novo jer je u nama novo vino, novi duh. Budući da je u nama novi Duh i naše tijelo treba biti novo, to jest mi koji ga sadržavamo. (fač)