SLUŽENJE I VLAST (Lk 5,1-11)
Što Petar ima različitoga od svojih prijatelja, pa i od nas, da bude onaj kojemu se pokazuje veća pozornost? Po čemu je on drukčiji od nas? Po ničemu, ako ne po pozivu. Poziv je taj koji ga razlikuje od drugih. Njemu pripada super-služenje čitavoj Kristovoj zajednici. On postaje trajna ikona „Isusa sluge“. On je sluga za druge. Upravo ono „biti za druge“ je jezgra izazova. Pozvan je „uloviti“ druge, da ih sačuva na životu, izvlačeći ih iz ponora tame na svjetlo. Nitko se od nas ne može izvući iz te odgovornosti.

Biti za druge valjano se izvršava samo po Isusovoj riječi. Može nam se činiti da Njegova riječ nema smisla. Može nam čak biti i uvredljiva. Možda On ne zna dobro naš posao. I Petar se iznenadio Njegovoj zapovijedi da lovi danju. Besmisleno. Misli da je nekorisno i glupo loviti danju, kao i evangelizirati tamo gdje nikoga nema. Trebao je, a i mi s njim, shvatiti da ne djeluje po vlastitoj snazi i volji i da je djelovanje plodonosno danju, jer je poslušan Suncu koje je izišlo da obasja one koji borave u tami. Uzaludni noćni napor označuje nekorisnost svih naših ljudskih napora učinjenih po vlastitoj volji da se uspostavi Kraljevstvo Božje. Zato jer je Božje. Poslušnost riječi Gospodinovoj jedincati je motiv da se nadamo nemogućem. Vjera nema drugoga uporišta. Riječ je djelotvorna i Božja se obećanja ispunjavaju samo u poslušnosti vjere.

Mi ljudi otkrivamo vlastitu istinu pred Božjom istinom i u Njegovu daru milosrđa. Osjećamo se dalekima. Zato Mu govorimo da odlazi. Vidimo se izgubljenima. Znamo da nismo onakvi kakvi bismo trebali biti i osjećamo se nedostojnima. Zaboravljamo da nema objavljivanja Boga bez svjesnosti vlastitoga grijeha. Njegova se beskrajna veličina istodobno spoznaje s našom beskrajnom niskosti. Štoviše, samo iz nje. Gdje nema straha, začuđenosti i osjećaja grijeha, nema stajanja pred Bogom, nego samo pred idolom, s kojim rukujemo na vlastitu sliku i priliku.

Naša neplodnost, naši sami priznati grijesi i udaljenost od Gospodina, mjesta su, ne našega promašaja, nego našega poziva. U poslušnosti otkrivamo djelotvornu moć Onoga koji izvršava ono što govori. Padamo na koljena pred Gospodinom i prepoznajemo se grešnicima, ali nas vjernost Gospodinu obraća.

Nalazimo se u srcu vjere i izricanja vjere. Svatko od nas jednom mora dotaći tu odlučujući točku prelaska koja, preko promašaja vlastitih riječi i djela, vodi do povjerenja u Božju riječ. I to nije tako teško jer se veoma često susrećemo s gorkim iskustvima nekorisnosti vlastitih napora u duhovnom životu.

Isus, Sluga i Gospodin, očekuje u svojoj Crkvi služenje i autoritet kao mjesta samo jedne ljubavi i jedincatoga izvora. Očekuje da se služenje i gospodstvo, samo po Njegovoj riječi, pomažu i da nam pomognu. To je otajstvo ravnoteže uvijek neispunjeno i uvijek nužno. (fač)