TALENT NAD TALENTIMA (Mt 25,14-30)

Gospodine se, poslije boravka s nama, iselio u daleku zemlju. Najprije je završio na križu, najudaljeniju točku od Boga. Zatim je završio na nebu, u Očevu krilu, ali nas nije ostavio samima. Dao nam je svojega Duha i očekuje da bude ljubljen, jer mi, ljubeći Ga, ostvarujemo svoj identitet. On sam uvijek ostaje s nama pod  svojim znakom. Zato smo pozvani činiti ono što je On prvi činio. To je talent koji smo dobili i koji smo pozvani umnožiti. Samo tako postajemo kao On.

 

Usporedba, u kojoj nas Gospodin uspoređuje s talentima, artikulira se u trima vremenima: prošlost u kojoj smo dobili dar; sadašnjost u kojoj ga trebamo oploditi, i budućnost u kojoj će se od nas tražiti ono što sada činimo.

Ako ne uložimo svoj dar, gubimo ga. Uzrok promašaja je lažna slika koju imamo o Bogu. Ako ga smatramo zlim i onim koji mnogo traži, naš odnos s Njim nije onaj ljubavi, nego strašljive i neplodne zakonitosti.

Svatko ima dar različit od drugoga. Različitost ne označuje samo našu ograničenost, nego nam štoviše otvara prostor Boga, stavljajući se s drugima u slobodni i oslobađajući odnos ljubavi i dara. Ako nije tako, različitost postaje đavolski i sotonski prostor podjele i optužbe, zavisti i otimanja, nasilja i smrti.

Darovima treba trgovati da bismo zaradili. Trgujemo s njima ulažući ih u ljubavi za braću i sestre. Tako zarađujemo vlastiti identitet sinova i kćeri. Isus nas ne nuka na materijalni profit koja izaziva posjedovanje i svađe, nego na duhovnu dobit, koja je u daru i milosrđu.

Vjernošću u svakodnevnim stvarima stječemo vječno prebivalište. Naši maleni gesti ljubavi prema braći i sestrama, čine nas sinovima i kćerima. Ljubav s kojom izvršavamo svako djelo je ulje koje čini da sjajimo istim svjetlom kao i Otac.

Vratiti Bogu udijeljeni dar je najveća uvreda. Ako na ljubav odgovorimo istom takvom ljubavlju, postižemo puninu Božje radosti. Ako na dar odgovorimo pokapanjem u zemlju vlastitoga života, vrijeđamo Darovatelja. To je tragični život onoga tko misli da ga treba vratiti.

„Kapital“ nam nije dan da ga vratimo ili da ga ljubomorno čuvamo, nego da ga uložimo na bilo koji način. Bog je za to zainteresiran jer je to nama od životne važnosti. Što god Mu više dajemo, povećava se naš sinovski identitet. Dovoljno da čujemo: uđite u radost svoga Gospodina. Ako ne ljubimo, uništavamo sebe. U nama umire primljena ljubav. Ako ne odgovorimo na ljubav, ne prihvaćamo niti ljubav koja nam je dana. Tko ne ljubi, nije sin svjetla. Nema ulja. Nema Božji život. On je vani. Van sebe i van Boga. On je u tami gdje je umjesto radosti plač, umjesto smijeha, škrgut zubi.

Ako odgovorimo na ljubav u stanju smo primiti i dati uvijek više ljubavi, neprestano rastući bez kraja u radosti svojeg Gospodina. (fač)