SVJEDOCI RIJEČI (Mk 6,17-29)

Ubijanje Krstitelja je potrošnja grijeha. Ivan Krstitelj je zadnji od proroka koji prokazuje preljub svoga naroda. Preljub je utjelovljen u njegovu kralju Herodu, koji ne ljubi Gospodina, svoga Zaručnika. Herod ne može shvatiti Riječ jer je ušutkao glas koji je naviješta. Tko, umjesto da se obrati na prorokovu riječ, radije ušutkava prorokovu riječ, oduzima samome sebi mogućnost obraćenja.

Tko ne prakticira pravednost i nije raspoloživ promijeniti život, ne može tražiti Gospodina i zahtijevati da Ga pronađe. Ostaje mu nepobitna glad i žeđ za istinom. To je strašna Božja šutnja. A Bog šuti samo zato jer ne želi i ne može osuditi. Ali Njegova šutnja je snažniji navještaj od našega grijeha i Njegovog milosrđa.

Sudbina Ivana Krstitelja nagoviješta onu Isusovu i svih onih koje Bog šalje. Označuje sudbinu svih svjedoka. Svjedok je mučenik. Termin označava nekoga tko se sjeća. Sjeća se svojega poslanja, pa i pod cijenu života.

Ta nam istina može biti malo utješujuća. Ali, mi ljudi svakako trebamo umrijeti. Razlika između smrti i mučeništva stoji u činjenici da je smrt kraj, a mučeništvo je kraj jednoga života. Mučenik svjedoči u smrti i iza smrti ljubav koja stoji u početku njegova života.

Savršeni je apostol mučenik koji doseže identitet svojega Gospodina. On se ne ustručava upozoriti na ono što nije dopušteno. Nije to pitanje zakonitosti niti osude. Proroštvo je uvijek prokazivanje grijeha i poziv na obraćenje. Prorok želi spasiti grešnika iz ljubavi po kojoj izlaže svoj vlastiti život. Krstitelj, nepravedno ubijen zbog pravednosti i zbog dobra koje čini nepravednome po svojem pozivu, figura je pravednika, Isusa Krista, koji umire zbog nepravednih.

Prorok želi spasiti povijest svijeta. Naša povijest nije ništa drugo doli mijenjanje, monotono sve do povraćanja, otrovnih jela. Sastojci naših jela su bogatstvo, moć, oholost, lažna slava, pohota, spletka, zloba i nepravednost. Sve je to utopljeno u nesretnu, zbunjenu, dvoličnu, slabu i prodanu savjest. Takva savjest je posljedica slušanja onoga tko se ne želi obratiti. Herod završava, protiv savjesti, u zlodjelu koje on sam ne želi. Moćnici, nemoćni činiti dobro koje žele, sposobni su samo, zbog oholosti i kukavičluka, činiti zlo koje ne žele. Oni su u ludosti neke snage koja je jača od njih.

Nije li veoma često i naše slušanje Evanđelja takvo? Sviđa nam se i ostavlja nas zbunjenima. Ne odlučujemo se poslušati ono što čujemo. No, Riječ je uvijek korisna, pa i kada je ne slušamo. Neslušanje Riječi odnosi nam alibi dobre vjere. I neslušanje Riječi čini mogućim obraćenje. Božji glas u nama uvijek govori. Ne možemo Ga ušutkati kao proroka. Nema tog oružja kojim možemo ubiti Božji glas. Neslušanjem možemo ubiti samo sebe. Radije dopustimo Božjem glasu da ubije zlo koje je u našem srcu. (fač)