BOŽJE POŠTENJE (Mt, 23,23-26)

Postoji znanje i djelovanje koje je nasilje i smrt, ali se oblači religioznim opravdanjima. Zlo može izići na vidjelo kao prekršaj zakona, i kao takvo se objavljuje. Ali, zlo može izići tako fino i s maskom izvršavanja zakona. Tada ga je mnogo teže prepoznati. To je licemjerstvo onoga tko čini dobro, ali nije pokrenut ljubavlju.

Naše je postojanje ono da budemo Očevi sinovi i kćeri. Naše se pokazivanje treba pokazati u bratstvu. Mi u djelima ostvarujemo ili proturječimo ono što jesmo. Ne trebamo recitirati da ne trebamo biti glumci nego činioci Riječi.

Licemjerstvo je najveće zlo. Ono je proturječje između govora i djelovanja ili, još bolje, između govora i ne djelovanja onoga što se govori. Ono je pobačaj Riječi, umjesto da nas ona rodi i da je mi rađamo. Licemjerstvo „se služi“ Riječju da postigne odobravanje ljudi. Isprazna slava uzima mjesto Slavi. Lažni ja zauzima mjesto onome vlastitome ja, koji je sami Bog.

Ako smo licemjeri onda smo slijepi. Ne vidimo ono što smo, nego na sve i svakoga bacamo svoju sjenu. Stvarnost više ne čitamo u njezinom značenju povratka Ocu. Svaka stvar postaje fetiš. Zlato nam više vrijedi od crkve. Prinos nam je znakovitiji od oltara. Svaka riječ, pa i ona najsvetija kao zakletva, gubi svoju vrijednost.

Naša se sljepoća posebno pokazuje u zakonitosti. Brojne norme i odredbe propisuju i najmanju stvar i mi ih izvršavamo, ali smo zanemarili pravednost, milosrđe i vjernost. Sama Riječ zamjenjuje Onoga koji govori i Onoga kojemu smo pozvani odgovoriti. Tko je pažljiv na Riječ, na korektan način ljubi Oca i braću. Samo na taj način ispunja zakon.

Apsurd zakonitosti je usredotočiti se na detalje, a ne vidjeti cjelinu. Štoviše, detalj postaje objekt ritualne opsjednutosti, skoro neka mehanička i neumoljiva sila koja ubija.

Sve to činimo u ime vanjštine. Brižljivo njegovana vanjština krije unutrašnjost prepunu „otimačina i nečistoća“. Sve je svedeno na pokušaj da ugrabimo slavu. Tako olako upadamo u robovanje našim strastima, jer ne poznajemo Ljubav koja nas oslobađa i čisti.

Ono što vrijedi je čisto srce. Čist srcem je onaj koji posjeduje jedinu veliku Ljubav u kojoj prepoznaje vlastitu istinu. Takav izbor, življen čistim srcem, sabire i usredotočuje sve njegove snage u tu Ljubav i osobu čini istinitom sa samom sobom i s onim što je pozvana biti i ljubiti. Čist srcem ne ide tamo gdje ga vodi srce, nego ljubi ono što je dostojno da bude ljubljeno ili Onoga kojega bi trebao ljubiti. I u tome pronalazi svoj identitet i poziv.

Čist je srcem onaj koji Bogu ništa ne skriva niti otima išta, nego mu dopušta da uđe u sve kutke vlastite osobe, sve do najdubljih mjesta svojega srca: čiste su njegove ruke, oči, usta, njegove misli i nakane. On je prozirnost Božje ljubavi, jer ne potvrđuje pažnju na samoga sebe, nego je upućuje na Boga. On ne traži samoga sebe i ne poznaje lažnost. Sve je za njega čisto. Jedino čisto srce može vidjeti Boga i u svemu živi Očevu ljubav. Živeći Njegovu ljubav postajemo kao On, milosrdni prema svakoj bijedi. (fač)