SAMO JEDNO PRAVILO (Mt 23,1-12)

Jedna od najvećih napasti u koju mi kršćani možemo upasti jest da Evanđelje, radosnu vijest, zamijenimo sa zakonom ili ga namećemo kao zakon.  Ta preoblikovanje Evanđelja u zakon je povratak Duha tijela, koji nas odvodi od Kristove milost. To jest i ostaje naša prva napast.

Zakoni su zasigurno nužni. Mi ljudi bez njih ne možemo živjeti. Bez njih nam je još teže suživjeti s drugima. Zakoni su pozitivni ako se rađaju iz Duha slobode, ako dolaze iz ljubavi i vode ljubavi, kao potpunom izvršavanju zakona. Inače uništavaju sinosvki život, potiskujući različitost i drugost. Svaka institucija spontano teži da se smo-očuva, usredotočujući se na samu sebe. Ali tko želi spasiti vlastiti život, izgubit će ga. Samo tko izgubi vlastiti život iz ljubavi prema Gospodinu, spašava ga.

Pozvani smo prepoznati svoj temeljni grijeh. To je grijeh Isusovih suvremenika i svakoga čovjeka, uključujući i nas kršćane.  Svi želimo sebi prisvojiti Riječ, Njome zagospodariti, umjesto da prihvatimo Onoga koji nam je govori. Riječ tako postaje zakon, umjesto da postane komunikacija i zajedništvo s Onim koji govori. Takvo ponašanje, koje nam se čini revno, ustvari je odbijanje Boga kao Oca i nas samih kao sinova i kćeri. Samo ako tražimo da činimo ono što nam Riječ govori, uvjeravamo se da su zakoni nemogući za opsluživanje i daju smrt. Tada shvaćamo da je samo Ljubav, Duh Oca i Sina, darovatelj života. Bez ljubavi, sami zakon ostaje neispunjen, a svako opsluživanje zakona nije ništa drugo doli lažni sjaj pristojnosti.

Evanđelje nije nešto što se govori drugima, nego svjedočanstvo onoga što se osobno živi. Ako govorimo Evanđelje, prvi koji trebaju biti ispitani smo mi. Inače bismo trebali šutjeti, ili samo reći: „Oprosti nam, Gospodine!“ Mi smo kršćani kao veliki Pastir koji je postao janje. Isus prvi živi kao sin, tražeći da čini ono što preporuča, više sebi nego drugima. Isus nije general koji šalje druge u bitku. On samo bije dobar boj. On se ne ponaša kao gospodar vjere drugih, nego kao suradnik njihove radosti.

Žalosno je čuti da se Evanđelje ne naviješta kao dar poznavanja Oca u Sinu. Baš kao pismoznanci i farizeji, zaboravljajući osobu Isusa Krista, svodimo Evanđelje na neku nauku ili na neki nemogući moral. Nitko po zakonu ne može ljubiti.  Ako je Gospodin u Kani vodu pretvorio u vino, mi riskiramo da dobro vino preoblikujemo u vodu ili, još gore, u ocat. Propovijedati Evanđelje kao zakon koji ubija, umjesto kao Duh koji daje život, najstrašnija je naša napast. Umjesto da prihvatimo Sina i Oca, mi izgrađujemo našu lažnu pravednost, zaboravljajući Oca i Sina, usprkos braći.

Naše se obraćenje sastoji u tome da u sebi vidimo taj grijeh licemjerstva. Neki nauk, da bi bio istinit, treba biti življen, a ne samo naviještan. Ako činimo ono što govorimo, rastemo u ljubavi. Samo praksa, život, čini istinitim ili lažnim nauk. (fač)