LJUBAV SPAŠENIH (Mt 20,1-16)

U svakom trenutku našega osobnoga života, kao i u svakom povijesnom razdoblju, odzvanja Gospodinov poziv. Svaki je trenutak „danas“ prihvaćanja Boga koji nas poziva da radimo u Njegovu vinogradu. Vjerojatno trga grožđe, pa Mu se žuri pobrati plodove da ne propadnu. Ispunilo se vrijeme jematve. S Isusom je započelo vrijeme sabiranja. Ocu se nebeskom žuri da skupi među svojim sinovima i kćerima plodove sinovske i bratske ljubavi. Nije mu važan sat, nego sami naš život. Nije mu važno koliko smo sati radili u Njegovu vinogradu. Izlazi u svaki čas dana da nas pozove i ponudi nam istu „plaću“, ono od čega možemo živjeti.

 

Naslovnici Njegove „plaće“ su svi, bilo prvi, bilo zadnji, pristigli na posao. Sin je Čovječji došao spasiti ono što je izgubljeno. Spasenje nije kruh znoja, nego Očev dar Njegovim sinovima i kćerima. Taj kruh jede onaj koji je, poput Njega, zadovoljan da sva braća i sestre, započinjući od onih nepodobnih, budu spašeni.

Evo divote. Gospodin je milosrdan. Daje svima jednaku plaću koja je nužna za življenje. Ali, od čega mi ljudi živimo, ako ne od ljubavi Očeve? I što nam On može dati manje od sebe, ako je ljubav? Svatko je prima prema vlastitoj sposobnosti. Sposobnost primanja je razmjerna potrebe. Prazne ruke stišću više nego pune. Tko će ljubiti više, ako ne onaj komu je više oprošteno?

Mi ljudi tako ne razmišljamo, niti postupamo. Mi, koji smo kršteni kao djeca, očekujemo da budemo bolje „plaćeni“, više zaštićeni. Tužimo se kako tima i tima, koji ne idu u crkvu, ide bolje nego nama. Mislimo da su bolje zaštićeni. Pakao je pravednika vidjeti da je Bog milosrdan s nepravednima. Tko želi kao plaću, ne Gospodina, nego vlastitu pravednost, izgubljen je. On je izvan milosti. Želi plaću vlastitoga napora, ne kruh Njegove milosti.

Očito je naše oko zlo ako je Gospodin dobar. Oko je prozor duše. Iz njega proizlaze naši osjećaji i djelovanje. Naše je oko zlo ako ne prihvaća besplatnu Božju ljubav prema svima, posebno prema zadnjima. Svaki Očev dar nije nam darovan da nas razlikuje od braće i sestara, nego da ih služimo i učinimo ih dionicima našega dara. Iz našega srca doista treba izići „skrivena mržnja“ koju kao „pravednici“ potajno snujemo protiv Boga i ljudi.

Koju prednost imamo mi koji smo radili od jutra? Tko se tako pita, čini veliku uvredu Gospodinu. Naša je prednost ta da smo prvi ljubili Gospodina, da smo uvijek bili s Njim. Ako ovo ne razumijemo, ljubimo ono što nam Gospodin daje više od samoga Gospodina. Služimo se Njime da postignemo nešto što nas zanima više od Njega. Ljubimo Ga ne zbog Njega koji je ljubav, nego zbog voljenja vlastite nagrade.

Povlastica onih koji su zadnji došli raditi pojašnjava nam sliku bilo Boga bilo nas. Bog je ljubav za sve. On nas sve besplatno ljubi. Svi ćemo biti spašeni po milosti. (fač)