Svaka Sveta misa, svaka euharistija susret je s Bogom živim! Bog svoje želi voditi. On je vodio Abrahama, Mojsija, Iliju… Svi su oni bili povezani s njim. Osjećali su da ih prati: na svakom su koraku opažali njegovu ruku kako ih izvlači iz opasnosti, oslobađa iskušenja i čudesno vodi kroz život. Taj Bog želi i nas voditi. Nije nam dovoljna naša snaga, nije dovoljna ljudska pamet. Bog nam treba! Treba nam jača vjera i čvršće pouzdanje u Gospodina Isusa Krista! Treba nam Pavlova vjera koji kaže: “Sve mogu u onome koji me jača!”

Misna čitanja devetnaeste nedjelje kroz crkvenu godinu

Prvo čitanje:1Kr 19, 9a.11-13a
Stani u gori pred Gospodinom.

Čitanje Prve knjige o Kraljevima
U one dane: Dođe Ilija na Božje brdo Horeb, uđe u neku pećinu i prenoći u njoj. I gle, eto k njemu riječi Gospodnje. Glas mu reče: »Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« Pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu.
Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam:85, 9ab.10-14

Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje!

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir.
Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje
i slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i vjernost sastati,
pravda i mir zagrliti.
Vjernost će nicat iz zemlje,
pravda će gledat s nebesa.

Gospodin će dati sreću,
i zemlja naša urod svoj.
Pravda će stupati pred njim,
a mir tragom stopa njegovih.

 

Drugo čitanje: Rim 9, 1-5
Htio bih ja sâm proklet biti za braću svoju.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sâm proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu. Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen. Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Mt 14, 22-33
Zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
Riječ Gospodnja.

 

Razmišljanja uz devetnaestu nedjelju kroz godinu

 

 Povjerenje i sumnja, Bog i ljudski ego, 19. nedjelja kroz godinu A (Mt 14, 22-33)

 Isus hoda po uzburkanom jezeru. Predodžba ovoga događaja, bez obzira na njezin vjernički sadržaj i tumačenje, pobuđuje lijepe osjećaje. Ona pobudi djetinje nedužnu čežnju za iskustvom naizgled nemogućega. Tako je ushitila Petra da je djetinjim povjerenjem iz lađe krenuo prema Isusu po uzburkanom jezeru.

 Učenici su neposredno prije plovidbe jezerom zacijelo bili ushićeni Isusovim čudom umnažanja kruha i ribe. U Evanđelju po Ivanu kaže se da su Isusa poslije toga čuda htjeli zakraljiti. A Matej i Marko, bilježeći tu zgodu kažu da je Isus „prisilio“ učenike da uđu u lađu. Taj neobičan izraz upućuje upravo na to ushićenje kojim je bilo zahvaćeno mnoštvo koje je bilo svjedokom toga čuda. Nije pogrešno pretpostaviti da su učenici bili oduševljeni takvim odnosom mnoštva prema njihovu Učitelju. No, Isus im, izgleda namjerno, uskraćuje zadržavanje u tom ushićenom ozračju. Dapače, nasilno ga prekida „prisilivši“ učenike da uđu u lađu dok se sam povlači „u goru, posve sam“ (Iv 6,15).

 Učenici su se sami u lađi našli nasred jezera kad se na lađu sručila silna oluja. Nastaje panika. Zbog panike u početku ne prepoznaju Isusa koji im prilazi već misle da je utvara. Tek ga prepoznaju kad im se on oglasio.

 Zašto je Isus izložio učenike toj opasnosti? Zašto ih je prisiljavao da uđu u lađu? Mogli su ostati s oduševljenim narodom ili poći s njim na molitvu.

 Na ovom je mjestu potrebno uključiti spoznaje temeljne poruke evanđelja koje zadiru u srž ljudskoga bića i njegova smisla. Isus u svojim učenicima želi izgraditi povjerenje u njega i u Oca Nebeskoga. Pritom ih ne želi maknuti od svijeta već „sačuvati u svijetu“. Ne želi ih osloboditi „oluja“ ovoga svijeta već uliti povjerenje kojim će prebroditi te oluje. Ne želi ih ostaviti u skrovitoj ushićenosti Božjom nazočnošću već ih „sili“ da „izvezu na pučinu“. Na „pučini“ će biti trenutaka kad će se svi „vjetrovi“ sručiti na njihovu lađu, kad će svi biti protiv njih, kad više neće moći sami upravljati svojom „lađom“. Spoznat će da iskustvo Boga nije uvijek ugodno.

 Zašto iskustvo Boga treba uopće biti ne-ugodno? Bog hoće u nama stvoriti prostor slobode da imamo „život u punini“. Na tom našem nutarnjem prostoru brojne su prepreke slobodi. Jedna od najvećih i najzamršenijih je naš „ego“. Jednostavno rečeno to je ono naše ponašanje i stav prema kojem ispada da smo mi sami sebi dostatni. Mislimo o sebi kao o božanstvu i tako se ponašamo. Za sve smo sami zaslužni, sve sami možemo, sami određujemo smisao svemu. Bog praktično nema mjesta u takvom stavu. Naš ego može biti tako velik i snažan da nam Bog uopće ne mora nedostajati.

 Nasuprot takvom stavu, naš ego može obući pobožne haljine i pokrivati se plaštem božanske poniznosti. Usta su mu licemjerno puna Boga, oči prijetvorno uperene prema nebu, na licu maska anđela a na rukama njegova krila. A Stvoritelj dopušta maske samo za igru a ne i za stvarni život. Isus uskraćuje zadržavanje u ushićenom (egzaltiranom) ozračju.

 Čovjeka u životu ipak ne zaobilaze ni „potresi“ ni „oluje“, ni sumnje ni osjećaj besmislenosti. Kolikogod vjera bila velika i snažna, izgleda da ne može izbjeći sumnju. Jedan od pralikova tog iskustva može biti i Petar s lađom na olujnom moru. Ako ne prije, ta nas vrsta „nemira“ redovito zahvati u srednjoj životnoj dobi – tamo negdje posred „jezera“. Danas je molo komu nepoznat pojam „krize srednje životne dobi“. Kolikogod izbjegavali „trusna područja“ u svom životu, ne možemo ih izbjeći jer izgleda da nas naš Stvoritelj „prisili“ da se na njih otisnemo. Moramo se otisnuti do svog središta, do središta samih sebe. Na pučini ćemo osjetiti nedostatnu sigurnost svoje lađe, svoga ega. Morat ćemo iskoračiti. Napustiti tijesni prostor svoga ega. U tim kriznim trenucima ne mogu nam pomoći ni oni oko nas. Ne može nam pomoći obitelj, društvena zajednica, crkvena zajednica. Sami smo u olujnim vodama svoga života. Ispružena Božja ruka povjerenja nudi nam se kao jedina sigurnost. Taj iskorak može biti zastrašujući, provalija može izgledati bezdanom. Ali kad se uhvatimo za ispruženu ruku, lađa se našega života nađe „na kraju“ a mi „dođemo k sebi“, dođemo središtu samih sebe. A naše istinsko središte jest Bog, izvor i uvir našega života, istinsko Središte. U toj nam drami on može izgledati kao utvara. No, kad se on „oglasi“, prepoznat ćemo se. Možda uz riječi: „Ah, Gospodine, nasmrt si me uplašio!“. Ali s rukom u njegovoj ruci, riječi postaju suvišne. (fbv)

 

 

****

19. nedjelja A

                         (1 Kr 19,9a.11-13a; Rim 9,1-5; Mt 14, 22-33)

Evo još jedna lekcija Božje riječi. Knjiga iz koje mi kršćani učimo jest Biblija: za nas vjernike to je sveta knjiga preko koje nam Bog govori. Istina, ovu su knjigu pisali ljudi, ali je i Bog sudjelovao u nastajanju ove čudesne knjige. Pisala je ljudska ruka, ali je tom rukom ravnao Božji duh.

Kad čovjeku sve ide od ruke, kad je uspješan u poslu, tada se osjeća sigurnim. Uvjeren je da sve može postići svojom snagom, znanjem i snalažljivošću. Ali to najčešće kratko traje. Svatko od ljudi vrlo brzo doživi svoje granice, doživi iskušenja i opasnosti, upadne u razočaranje; bolest mu zna pomrsiti sve njegove račune i planove. I kad se puno toga skupi u njegovoj duši, čovjek počinje uviđati da nije dostatan sam sebi, da nije sve u njegovim rukama i njegovim sposobnostima. Tada se u nj uvlači nesigurnost, potištenost i strah. Ne zna kako će naprijed. Muči se sa sobom: onda se okreće Bogu i traži njegovu pomoć. A sreća je za nas da k Bogu uvijek možemo pristupiti, njegov ured za nas je uvijek otvoren. On samo čeka da ga zazovemo - i njegova ruka je već tu da nas povede i da nam kaže: Ne boj se! S tobom sam!

To nam upravo žele kazati biblijski tekstovi današnje nedjelje. Tamo gdje čovjek dalje ne može i ne zna, gdje je život ugrožen, Bog vraća nadu, vraća povjerenje u život. I nema te opasnosti ni prijetnje iz koje Bog ne bi mogao izbaviti čovjeka.

To pokazuje i primjer proroka Ilije. Iako je za Boga sve učinio, hrabro se suprotstavio Baalovim prorocima, evo sad osjeća da ga je i Bog zaboravio i da mu je Bog daleko. Kraljica mu prijeti smrću. On bježi. Umoran je i klonuo: najradije bi da ga nema. Dosta mu je svega! Sklonio se u jednu špilju i pita se: Gdje je Bog? Zar ga je i on ostavio? Pred oči mu dolaze slike potresa, vihora, oluje, ali Boga nema. Ne nalazi ga u prirodnim nepogodama, kako se Bog redovito javljao Mojsiju. A onda ga je najednom prepoznao u blagom lahoru. To je bio Bog: ne Bog koji prijeti gromovima, grmljavinom, potresom, već blagi Bog koji šapće, koji govori srcu, koji je blizak, koji je nenasilan. Ilija je prepoznao Boga i osjetio da mu govori: Idi, vrati se! Ja sam s tobom!

I kad se na taj način Bog prepozna, čovjek postaje drugi čovjek. U nj ulazi Božja snaga, u nj se vraća život, povjerenje i polet. Ilija je na nov način shvatio svoj poziv i svoj zadatak. Bio je pred krahom, a evo sad je opet hrabri i neustrašivi Ilija. Vjera u živog Boga ga drži i on je kadar suočiti se sa svim što mu Gospodin pošalje.

Svi trebamo mijenjati sliku Boga! Bog nam najglasnije govori kad šapće, kad tiho kuca na vrata našega srca, a mi ga prepoznajemo kao onoga koji nas želi izvesti iz vlastitoga mraka, iz potištenosti i želi nas povratiti u puni život.

Slično se događa i u današnjem evanđelju. Isus govori učenicima da se lađom prevezu na drugu obalu dok on otpusti mnoštvo. Kad se mnoštvo razišlo, Isus se sam povukao na molitvu. Isusova osobna molitva izraz je njegova najintimnijega odnosa s Ocem i zato se ona uvijek događa “u osami. ”Kroz to vrijeme učenici su u lađi prema drugoj obali. Noć je olujna i vjetrovita. Bore se s valovima i sa suprotnim vjetrom. Pomišljaju na Isusa. Samo malo prije toga bili su s njim. Bili su svjedoci Isusova čuda, kad je pred njihovim očima nahranio pet tisuća ljudi. A evo sad je noć, more je olujno, a njega nema. Odjednom primjećuju; netko se približava. Pomislili su da je “utvara”, ali kad su čuli riječ “Ja sam! Ne bojte se!“, sve se smirilo u njima i oko njih. Petar je poželo k njemu po moru, i uputio se, ali je strah bio jači od vjere i počeo je tonuti. Ali u prisutnosti Isusovoj ne može se potonuti: njegova je ruka već ispružena da spasi.

Ova neobična zgoda ostaje trajna pouka Crkvi i svakomu kršćaninu u čemu je bit prave vjere: u povjerenju u Gospodina i njegovu nazočnost.

Lađa nasred mora, šibana valovima i olujnim vjetrom, česta je slika Crkve koja plovi ovim svijetom. Prijete joj mnoge opasnosti: tu su strukture vlasti, moći, mediji - koji se često izruguju s vjernicima. To je taj „protivni vjetar“ koji zna biti toliko jak da ponekad i vjernicima ponestane snage oduprijeti se svemu što je štetno, grješno i pogubno za Kristove vjernike.

Treba nam jača vjera! Na našu sreću, u lađi Crkve uvijek je nazočan Isus Krist koji je jači od svake opasnosti, jači od svake oluje. On hodi po moru, on je gospodar mora, a more je za Židove bilo simbol razorne moći, opasno i neukrotivo. A evo i ta neukrotiva moć pred Isusom se smiruje. Nema vlasti nad njim.

Svaka naša misa, svaka euharistija susret je s Bogom živim! Bog svoje želi voditi. On je vodio Abrahama, Mojsija, Iliju… Svi su oni bili povezani s njim. Osjećali su da ih prati: na svakom su koraku opažali njegovu ruku kako ih izvlači iz opasnosti, oslobađa iskušenja i čudesno vodi kroz život. Taj Bog želi i nas voditi. Nije nam dovoljna naša snaga, nije dovoljna ljudska pamet. Bog nam treba! Treba nam jača vjera i čvršće pouzdanje u Gospodina Isusa Krista! Treba nam Pavlova vjera koji kaže: “Sve mogu u onome koji me jača!”

Volio bih i da svatko od nas - u svim iskušenjima, opasnostima, poteškoćama - prepoznaje ruku dobroga Boga koji nas ljubi, koji misli na nas i koji nas čudesno vodi kroz život! Amen! (faks)