SKROMNOST (Mt 5,13-16)

„Vi ste svjetlo svijeta... Vi ste sol zemlje“. Ne možemo se ne osjećati počašćenima udijeljenom čašću. Gospodin nam priznaje sposobnost i mogućnost da budemo u svijetu Njegov sjaj i Njegov ukus. Riječ je o svjesnosti velikoga dara da budemo dar. To u nama stvara veliku djelotvornost, ali u neprestanoj skromnosti.

Što bi bio svijet bez svjetla. Što bi bila hrana bez soli? Ali, što bi bila svjetlost, ako ne postoji nešto što treba osvijetliti? Što bi bila sol, ako ne bi postojalo nešto što bi trebalo osoliti ili sačuvati od pokvarljivosti?

Djelotvornost i skromnost nam pomažu da izbjegnemo zasjedu precjenjivanja naše datosti da smo vjernici. Sama činjenica da smo vjernici ne daje nam za pravo da kažemo da smo „svjetlo svijeta“ i „sol zemlje“. Naše postojanje kao vjernika zbilja ovisi i od prihvaćanja sa strane svijeta i zemlje, od onih kojima smo poslani. Svjetlo ne osvjetljava samu sebe. Sol ne uzvisuje ukus same sebe. Svjetlo i sol su upućeni na druge.

Riječ Božja, osim što nam osobno udjeljuje veliku odgovornost, daje nam i kriterije da ne upadnemo u zamku samo-preporučivanja i samo-uzvisivanja. Ona nam pomaže da se čuvamo napasti da svoje svjedočanstvo temeljimo na govoru ljudske mudrosti koja lako pretvori sol Evanđelja u onu koja se stavlja drugima na ranu stvarajući im još veću bol ili da kao pobjednici rasipamo sol po osvojenoj zemlji da je učinimo neplodnom. Takvo naše ponašanje riskira da postane gorko.

Važno je da budemo ono što jesmo i da ne izgubimo vlastiti karakteristični okus, kao i vlastitu sposobnost da osvijetlimo one koji su u kući. Nema potrebe da se namećemo bilo komu jer nam nije dano drugo znanje doli ono Isusa Krista, i to raspetoga (1 Kor 2,2). Poznavanje Isusa Krista, raspetoga, nije banalna promidžba Njegove poruke. Pozvani smo imati Njegov ukus i biti osvijetljeni onim nježnim svjetlom koje nam križ šalje, i to samo križ. Naš nam istinski ukus i prosvjetljenje dolazi samo od promatranja našega Gospodine. A naše poslanje ovisi o vjerodostojnosti, pokazivanju životom, onoga što smo spoznali u promatranju Našega Gospodina.

Evanđelje našega života je pokazivanje Duha i Njegove moći samo ako znamo dati ukus životu drugih. Je li moguć takav dar bez poznavanja, kušanja i njegovanja ukusa života živeći život s ukusom? Gospodnja nas riječ još jednom pohađa. Ako samo govorimo da smo sol, a to nismo, ničemu ne služimo osim da budemo bačeni van da ljudi po nama gaze. U konačnici, uzalud nam je zazivati zadnje blaženstvo, tobože da nas ljudi grde zbog kršćanskog imena, jer svaki prinos, po Svetom pismu, treba biti osoljen. Sol postoji, ali je se ne vidi. Svjetlo postoji, ali ga se ne gleda. Budimo pažljivi i solimo skromno. Budimo oprezni, svijetlimo skromno. I naše, makar skromno, soljenje i svijetljenje, dovoljno je da se vidi i da ima ukus. I to je dovoljno da učinimo slavu Ocu našemu koji je na nebesima. (fač)