BLAGODAT SUMNJE (Mt 14,22-36)

Sumnja je, na pola puta između nevjere i vjere, nužni prijelaz za sve. Sumnja je nužna, bilo za svjesnu i zrelu vjeru, bilo za nevjeru. Nevjernik treba sumnjati u svoju nevjeru. Vjernik treba sumnjati u ono što vjeruje. Slijepo vjerovanje priječi pristup istini. Bilo kako bilo, kada tonemo, otvaramo se zazivu spasenja, iznad onoga što vjerujemo ili ne vjerujemo.

 

Petar predstavlja svakoga od nas i cijelu Crkvu. Njegova avantura je ona svih nas. Kada gledamo Gospodina i Njegov poziv, imamo pouzdanje i uspijevamo napredovati. Kada gledamo naše poteškoće, uplašimo se i tonemo. Ipak nam uvijek ostaje povik u srcu: „Gospodine, spasi nas“. Taj je povik neotuđivi korijen vjere. Iskustvo spasenja, koje iz njega proizlazi, vodi nas do mira i prepoznavanja Gospodina.

Barka je simbol zajednice. Ona je mjesto vjere. Na barci ne postoje prečaci. S njom stižemo na kopno ili se utapamo. Ne biti progutan bezdanom, nemogući je san svakoga od nas. Svi želimo nadvladati stvarnost koju poznajemo. Svi želimo izbjeći noć, samoću, napor, strah, tjeskobu, stravu i utapanje. Jedino nam vjera može spasiti potpuno život. Što znači da sami od sebe ne možemo spasiti život. Bez vjere se, prije ili kasnije, utapamo.

Petar se, snagom vjere, odlučuje na malenu ludost. Želi hodati po vodi. Očito je da sama ta činjenica govori da je vjera „neka druga stvar“. Vjera ne djeluje po zakonu i naravnim logikama. S druge pak strane, čim se odvojimo od vjere, po djelovanju straha, odmah zakoni i naravne logike preuzimaju svoje funkcije i mi tonemo.

Mi smo pozvani, po riječi Gospodinovoj, hoditi po vodi. Često nas obuzima strah. Hodati po vodi je pretjerano, nemoguće, božansko. Ako nas zahvati strah zamjenjujemo vlastite fantazije za stvarnost i stvarnost za fantazije. Strah je oskudnost vjere. Vjera je međutim hrabrost da vjerujemo i usuđujemo se nemoguće. Nemoguće nama ljudima, ali ne i Bogu. Onaj koji hoda po vodi nije utvara nego Ja jesam, Isus osobno. Spasenje, posredstvom vode, nije iluzija. Strah je taj koji smatra iluzijom Božju stvarnost.

Petar, u poslušnosti Isusu, uspijeva učiniti kao On. Trebamo se pouzdati u vodu, izvan barke. Vjera i krštenje su osobna iskustva koja nas uvode u barku. Ne možemo pobijediti smrt osim preko pouzdanja u Njega u Njegovoj smrti.

Suprotni nas duh plaši. Ako gledamo Isusa, hodamo. Ako gledamo vlastite strahove, tonemo. Strah zbog kojega tonemo je mjesto u kojem nas Gospodin poziva na veću vjeru. Inače nas obuzima tjeskoba i razočaranje.

Mir nam se može vratiti samo u osobnom iskustvu vjere. Svi smo pozvani na osobno iskustvo krštenja koje se sastoji u slušanju Gospodina, hodanju po vodi, utapanju, zazivanju Njegova Imena i u onome biti spašeni. Samo ćemo tada prepoznati Gospodina i živjeti od Njegove riječi. Jednostavno pouzdanje u Njega je spasenje za sve. (fač)