Božja riječ i ove nedjelje hrana je za našu dušu i za naš život. Tekstovi ove nedjelje žele nas upozoriti na jednu važni činjenicu naše vjere, a ta je: kršćanska vjera ne zanima se samo za našu dušu, nego i za tijelo, ne samo za nebo, nego i za zemlju. Možda smo i previše navikli slušati govor o duši, o spasenju nakon smrti, o nebu, a premalo o odnosima na zemlji. Međutim, biblijska istina je sasvim drukčija.

 

Misna čitanja osamnaeste nedjelje kroz crkvenu godinu

Prvo čitanje: Iz 55, 1-3:
Dođite i jedite!

Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo govori Gospodin: Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako i nemate novaca, dođite! Bez novaca i bez naplate kupite i uživajte vino i mlijeko! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela. Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti. Sklopit ću s vama savez vječan, savez milostî Davidu obećanih.
Riječ Gospodnja.

 

Pripjevni psalam: 145, 8-9.15-18

 

Otvaraš ruku svoju, Gospodine, i sitiš nas.

Milostiv je i milosrdan Gospodin,
spor na srdžbu, bogat dobrotom.
Gospodin je dobar svima,
milosrdan svim djelima svojim.

Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
do mile volje sitiš sve živo.

Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno.

 

Drugo čitanje: Rim 8, 35.37-39
Nijedan stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu.

 Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.
Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Mt 14, 13-21
Jeli su svi i nasitili se.

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.

Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.
On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu.
I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.
Riječ Gospodnja.

 

Razmišljanje uz sedamnaestu nedjelju kroz godinu

Slavi Boga i služi ljudima, 18. nedjelja kroz godinu A (Mt 14, 13-21)

Isus je u osami. Evanđelja nam kazuju da se Isus povlačio u osamu u različitim zgodama. To su bili važni trenuci u njegovu životu – krštenje, preobraženje, muka, ili pak sama potreba da moli. U svim zgodama temeljni razlog njegova povlačenja u osamu je potreba da s Ocem Nebeskim u razgovoru razmijeni ono što je bilo i da se savjetuje o onom za što se priprema.

Smrt Ivana Krstitelja zacijelo je morao biti bolni događaj u Isusovu životu. U osami je Isus Ocu Nebeskom otkrio tugu, patnju i mogući strah za vlastitu sudbinu. Moguće da ga je to bolno iskustvo učinilo još ranjivijim za patnje naroda zbog nepravde, nasilja i muke. Tako ranjen smrću Ivana Krstitelja sućutan je s narodom koji je došao u taj pust kraj tražeći u Isusovim riječima hranu i piće za svoju dušu. Predviđajući da će taj narod izgladnjeti, Isus je u razgovoru s Ocem Nebeskim molio za blagoslov kako bi nahranio taj narod.

Poput Izraelaca koji su se žeđajući za slobodom uputili pustinjom u obećanu zemlju, i taj narod koji je slijedio Isusa ogladnio je i ožednio u pustinji. I u ovaj se zgodi potvrđuje da Bog koji nas hrani svojom riječju ne previđa potrebe našega tijela. Kao što je Mojsijevim zagovorom dao narodu manu u pustinji, tako Isusovim blagoslovom umnaža kruh i ribu.

Ovo čudo najava je euharistijskoga kruha kojim će Isus hraniti svoje vjerne svojim tijelom. Sam način na koji Isus čini čudo posve je jednak onom koji se odvija u euharistiji, odnosno, onom na posljednjoj večeri kada je euharistija ustanovljena: a) uzima kruh; b) podiže oči prema nebu; c) blagoslivlja kruh; d) lomi kruh; e) daje ga učenicima (Mt 14, 19; Mt 26,26).

U euharistijski čin darivanja samoga sebe, u čin sebedarja, Isus upliće i svoje učenike. Učenici traže od Isusa da otpusti ljude kako bi se sami snašli za hranu, a Isus im kaže: „Ne treba da idu, dajte im vi jesti.“ Isus će dati samoga sebe za hranu, ali i od svojih učenika traži da se daju. Isus je umnožio kruh i nahranio ljude. Isus će pre-dati samoga sebe kao „kruh života“. Od učenika traži da daju ljudima jesti. Od njih će zatražiti da također predaju sami sebe za druge.

Možemo slobodno reći da vjerodostojnost naših euharistijskih slavlja ovisi o tome hoćemo li se odazvati na Isusov poziv: Dajte im vi jesti! Odnosno, hoćemo li prepoznati potrebe drugoga i zauzeti se da se one ispune. Upravo je to naglasio sveti Ivan Pavao II. u svom pismu „Ostani s nama, Gospodine“ (povodom euharistijske godine 2004./2005.). On ističe da euharistijsko slavlje daje poticaj zajednici vjernika da se „praktično posvete izgradnji pravednijega i bratskijega društva“. „U euharistiji, nastavlja Papa, naš je Bog pokazao ljubav do kraja, izokrećući sve one kriterije moći koji prečesto vladaju ljudskim odnosima te radikalno potvrđujući kriterij služenja: „Tko želi biti privi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima“ (Mk 9,35)… Ne smijemo se zavaravati: bit ćemo prepoznati kao Kristovi sljedbenici po našoj međusobnoj ljubavi i osobito po našoj brizi za one u potrebi (Iv 13,35; Mt 25,31-46). Ovo će biti mjerilo prosudbe vjerodostojnosti naših euharistijskih slavlja.“ (Ostani s nama, Gospodine, br. 28).

To je ono što se u suvremenom svijetu može izreći pojmom kršćanske solidarnosti kako je definira isti Ivan Pavao II: To je “čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, tj. za dobro svih i svakoga… zalaganjem za dobro bližnjega i spremnošću da, u evanđeoskom duhu, ‘izgubimo sebe’ radi drugoga, umjesto da ga iskorištavamo, te da mu ‘služimo’, umjesto da ga tlačimo radi vlastite koristi” (Solicitudo rei socialis, 40).

Ovu povezanost euharistije i služenja, odnosno, solidarnosti, možemo još izreći poznatim motom sv. Benedikta: Ora et labora – Moli i radi! Vjerujmo u providnost Oca Nebeskoga koji hrani ptice nebeske i zvijeri zemaljske. Ne zaboravimo Isusov kriterij prepoznavanja: „Meni ste učinili koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće“ (Mt 25,40). Slavimo Boga i služimo ljudima. (fbv)

*****

Bog za dušu i tijelo

18. nedjelja A   (Iz 55,1-3; Rim 8,35.37-39; Mt 14, 13-21)

Božja riječ i ove nedjelje hrana je za našu dušu i za naš život. Tekstovi ove nedjelje žele nas upozoriti na jednu važni činjenicu naše vjere, a ta je: kršćanska vjera ne zanima se samo za našu dušu, nego i za tijelo, ne samo za nebo, nego i za zemlju. Možda smo i previše navikli slušati govor o duši, o spasenju nakon smrti, o nebu, a premalo o odnosima na zemlji. Međutim, biblijska istina je sasvim drukčija.

Savez s Bogom nema za cilj samo nebo, nego i zemlju, tijelo i sve ovozemaljske stvarnosti. Ako se na misu okupljamo kao Božji saveznici, Božja nas riječ zove da to naše savezništvo s Bogom mora imati za posljedicu veću odgovornost jednih za druge ovdje na zemlji. To uključuje puno toga: više pravde za sve, više kruha, više pravedne raspodjele dobara, više posla i poštene zarade za svakoga. Nadalje, više solidarnosti sa slabijima, više poštivanja dostojanstva svakoga čovjeka, jer svaki je čovjek slika Boga živoga.

Biblija gleda čovjeka cjelovito i cjelovito ga želi spasiti. Čovjeku treba zemaljski kruh, ali mu treba i kruh s neba. Ponekad može biti sit zemaljskog kruha, ali da mu srce bude gladno, duša prazna, osjećajno usahnuo. Zato Isusova riječ „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta!“ – i te kako ima smisla.

Proroci nikad nisu pozivali narod samo na molitvu i na pokajanje za grijehe-kako bi čovjek prispio k Bogu-nego su se uvijek, u Božje ime, zauzimali za pravednije uređenje međuljudskih odnosa. I zato se kroz cijelu Bibliju stalno provlači govor o tijelu i duši, o nebu i zemlji.

Da je Bog, koji se javio Mojsiju, htio da njegovi vjernici spase samo svoje duše, bio bi im poručio da strpljivo podnose egipatske bičeve i ropstvo, da se ne bune i da ne dižu ustanak, nego da pokorno umiru, jer on će ih nakon smrti nagraditi vječnim životom. Tako ne piše u Bibliji. Tako su radili krivi bogovi koji su štitili tlačitelje, a siromasima obećavali bolji život na drugom svijetu. Naprotiv, naš Bog je izveo narod iz ropstva. Uveo ga je u slobodu da stvara bolji život, da bude slobodan i svoj.

Prorok Izaija i danas zove: „O, svi vi koji ste žedni, dođite na vodu... uživajte vino i mlijeko... Mene poslušajte i DOBRO ĆE VAM BITI!“ Ovo je Božji poziv: Mene poslušajte i dobro će vam biti! Ovo je Božji poziv na spasenje koje će nam Bog udijeliti badava. Ali uza sve to što je Božja ponuda besplatna, čovjek i onda i danas zna ostati gluh na Božji poziv, zna ostati „tvrde šije“ i opet svojevoljno posizati za „kruhom koji ne hrani i za jelom koje ne siti.“

Čovjek je, nažalost, slab, lako se zavara: zna poslušati razne darovatelje kruha, koji će mu nešto malo dati, ali će mu puno više oduzeti. Dat će mu malo zemaljskoga kruha, ali će mu oduzeti dušu, kupit će ga za koricu kruha. Kod Boga vrijedi naša dobrota, naše poštenje, naša vjera, naša požrtvovnost. Ako se ovo izgubi, onda od života ostaje samo pustoš, praznina, razočaranost... Bog uvijek gleda cijeloga čovjeka, čovjeka s dušom i s tijelom.

Upravo to čini i Isus u današnjem evanđelju: on je za gladno mnoštvo čudesno umnožio kruh i ribu, tako da su se svi nasitili. Ovo je mnoštvo cijeli dan slušalo Isusovu riječ o kraljevstvu Božjemu: on je svojom riječju liječio rane njihove duše i srca, hranio njihovu glad i žeđ za Bogom. Apostoli su nakon toga htjeli otpustiti narod, nek se za hranu snalaze kako znaju, ali Isus pokazuje da ima milosrdno srce. Ovi ljudi su tjelesno izgladnjeli, i Isus pronalazi način da ih sve nahrani. On za njih izvodi čudo, ali hoće da i apostoli u tome sudjeluju: To što imate, stavite na sredinu! I događa se čudo! I uvijek je s čudesima tako: ako mi sve od sebe dadnemo, Bog će svoje učiniti i čuda će se događati! Opet se ostvaruje Isusovo obećanje koje je vezao uz svoju riječ: „Tražite najprije Kraljevstvo Božje i njegovu pravdu, a sve će vam se drugo nadodati!“

I ovo Isusovo čudo i sva čudesa koja je učinio uvijek su u službi navještaja kraljevstva Božjega. To su znakovi koji nam žele reći da je Bog već na djelu tamo gdje se prihvaća njegov navještaj. Ta čuda žele već sada pokazati kako u kraljevstvu Božjemu, kad bude dovršeno, neće biti ni bolesti ni nemoći, ni gladi ni žeđi, već vječna sreća i radost.

Čudo iz evanđelja događa se u svakom našem euharistijskom slavlju, u svakoj svetoj misi. Kruh i vino, što ih donosimo na oltar, postaju Isusovo tijelo i njegova krv koji se za nas predaju. I kad je Isus čudesno umnožio kruh u evanđelju, vjerojatno je imao pred očima i buduću Crkvu i euharistijski kruh, kojim će učenici hraniti ljude, a koje im je on ostavio na posljednjoj večeri.

Drugi može biti gladan kruha: Bio sam gladan, žedan, gol, bos, bolestan, u tamnici... Jesmo li im pomogli? Drugi može biti gladan i naše riječi i našega prijateljstva. Koliki pate što nemaju s kim porazgovoriti, nemaju kome iznijeti svoju patnju. A ako se patnja i žalost s nekim podijeli, to često ima spasonosan učinak. Čovjeku je tada lakše: ne osjeća se sam, netko ga je saslušao, netko je preuzeo dio njegove brige. Gdje god je čovjek ugrožen, kršćanin je pozvan da se angažira, da se stavi u zaštitu ugroženoga.

Kao što se Isus predao do kraja za nas, ima pravo očekivati i tražiti od nas da i mi takvi budemo. On hoće da se i preko nas događaju čudesa: čudo solidarnosti s potrebnima, čudo prihvaćanja drugih, čudo razumijevanja drugih, čudo zauzimanja za druge. Kamo sreće da toga ima više! Bilo bi svima ljepše! Molimo da takvi budemo! Amen! (faks)