OPROST (Lk 1,26-33)

Danas se u franjevačkoj karizmi slavi blagdan blažene djevice Marije Anđeoske. Riječ je blagdanu posvete male crkvice sv. Marije Anđeoske u Porcijunkuli koju je sveti Franjo dobio od benediktinaca. U toj je crkvici Franjo čuo poziv da živi „na način sv. Evanđelja“. Oko nje je okupljao braću koju mu je Boga dao. Kod Svete Marije Anđeoske održavala su se za života sv. Franje velika zborovanja, generalne skupštine. Pokraj te crkvice dovršio je svoj zemaljski hod. Zamolio je braću da ga ponesu ovamo „da dušu preda Bogu ondje gdje je prvi put savršeno spoznao put istine“. Pijo X.,  nakon gradnje velebne bazilike, podigao ju je na čast papinske bazilike s naslovom: „Majka i Glava svih crkava Franjevačkoga reda“.

 

Jedna od Franjinih istina koje je spoznao u toj crkvici je i oproštenje, pomirenje sa svima i svime. Njegov odgovor na duh križarskog rata je Porcijunkulski oprost. U srpnju 1216. čitava Umbrija odlazi u Perugiu da bi prisustvovala pokopu Inocenta III. i ustoličenju Honorija III. Franjo je obnovio crkvicu Marije Anđeoske i želio je da je posvete mnogi biskupi. Uz to je želio izmoliti od pape izvanredni oprost. Prema ondašnjoj praksi nije se moglo dobiti oproste bez davanja milostinje u korist crkve gdje su dobiveni. Franjo se usudio tražiti od pape oprost bez obveze davanja milostinje, tako da bi i siromasi mogli pristupiti toj „vagi duha“. Papa je najprije iznio činjenicu da rimska kurija nije sklona davati takve oproste, ali je na kraju ipak popustio. Upitao je Sveca: „Koliko godina oprosta želiš“? A Franjo mu je odgovorio: „Ne godine, nego duše želim!“. Dobio je oprost bez prinosa (milostinje). Reakcija kardinala je bila neposredna: ako bi vjernici mogli postići oprost bez „prinosa u novcu“ svi bi otišli u Mariju Anđeosku i nitko više ne bi trošio novac na odlazak u Svetu Zemlju ili svetom Jakovu u Compostellu. Papa je sveo oprost na samo jedan dan. Franjo nije oklijevao i požurio se podići dokument o milosti koju je postigao. Dana 2. kolovoza 1216. sedam biskupa je prisutno u Porcijunkuli i Franjo je navijestio da želi sve, uključujući i siromahe, nositi u raj, a da nije potrebno posezati za upotrebom oružja ili novca.

Poricjunkula je postala „mjesto susreta“ s milošću oprosta koje je dozrelo u Franjinom iskustvu. On je želio i druge učiniti dionicima osobnog iskustva Božjega milosrđa. Dobio je potpuni oprost za sve koji, pokajani i ispovjeđeni, hodočaste u tu crkvicu da zadobiju oproštenje grijeha i Božje milosti.

Procijunkulski oprost je proširen na sve franjevačke crkve. Svi koji, u istinskom stavu pokore i pomirenja, u duhu Siromaška iz Asiza  i s unutarnjim raspoloženjem, koje se za to traži, mogu doživjeti radost susreta s Bogom i nježnost Njegove milosrdne ljubavi. To je „duh Asiza“, duh pomirenja, molitve i uzajamnog poštovanja. Iskoristimo danas taj poticaj na zajedništvo s Bogom i s braćom i sestrama. (fač)