BOŽJA LJUBAV ILI NAŠE ŽELJE (Mt 20,20-28)

Mi smo ljudi željni prepoznavanja i priznanja. Mi smo onakvi kakvima nas vide. Ali, niječući kako nas Bog ljubi, oskudijevamo u apsolutnom priznanju za čime apsolutno gladujemo. Zato neprestano tražimo da budemo viđeni od ljudi i svodimo vlastito postojanje na čistu pojavnost, na kult slike. Naše ostvarenje nije više ono da postanemo slični Slavi, čiji smo odsjaj, nego odgovaramo slici koju drugi imaju o nama.

I u odnosu prema Bogu sadržaj naših molitava ide u tom smjeru. Mi želimo da Bog učini ono što od Njega tražimo, umjesto da tražimo da činimo ono što On od nas želi. Ako bi nas uvijek uslišavao, jadni mi. Bogu hvala, On ispunja svoja obećanja ljubavi, ne naše želje sebeljublja.

Mi se možemo klanjati i moliti. I pobožna  i smjerna molitva u svojem obliku može biti izopačena u sadržaju. Omot religioznosti može skrivati nešto veoma malo božanskog i veoma puno ljudskoga, štoviše, đavolskoga. Naša religioznost može biti pokušaj svođenja Boga na posrednika naših sebeljubnih ciljeva. To nam se događa kada ne želimo staviti u pitanje naše ideje i naša iščekivanja, nadasve religiozna.

Istina, Bog želi da mi iznesemo svoje želje, pa i one pogrešne, da ih možemo usporediti s Njegovim željama. Veoma često ne poznajemo ili se ne usuđujemo objaviti niti samima sebi zlobne nakane koje se kriju u našim dobrim djelovanjima. Gospodin želi da znamo ono što želimo, da bismo na kraju mogli željeti ono što nam On sam želi dati i što nam samo tada može dati.

Dobra je stvar željeti i tražiti da budemo blizu Gospodina u Njegovu kraljevstvu. Svaka želja sadrži temelj dobrote. Mi ne možemo željeti nego dobro, premda griješimo u vrednovanju i postizanju dobra. Mi zanemarujemo koje je naravi Njegovo kraljevstvo. Ono se ostvaruje na križu. Tu će biti ustoličen, ali s drugom dvojicom svoje braće, jedan s lijeva, drugi s desna. Mi ne prepoznajemo da je Njegovo kraljevstvo ono Sina savršenoga poput Oca, koji ljubi i služi braću i sestre, i zna dati njima život.

Istinska veličina je ona Božja. Njegova je slava služiti. Služenje je konkretnost ljubavi. Služiti se drugima je vlastito promašenom čovjeku. Pravedno je biti velik, štoviše savršen, kao Onaj čiji smo sinovi.

Ne samo da ne trebamo biti veliki, nego ni prvi. Prvi je onaj koji se je učinio zadnjim iz ljubavi. Sluga je netko čiji posao pripada drugome. Rob je netko tko pripada drugome. Savršenstvo se ljubavi sastoji u onome biti drugoga, poput Boga.

To je prevrtanje naše lažne slave koja sve određuje u prazninu onoga ništa. Slava nije služiti se drugima, nego ih služiti. Slava nije posjedovanje drugoga, nego pripadati drugima iz ljubavi. Sloboda je biti u ljubavi „robovi“ jedni drugima. (fač)