OTVORENOST BOGU (Iv 15,1-8)

Bog je, u svojoj ljubavi, ispunjen bolju, zbog svakog čovjeka i zbog svega stvorenoga. Za nas je ljude neshvatljiva ljubav koju Bog ima za nas i za čitav svijet. Sve je stvoreno u Sinu, da bi se sve, preko našeg odgovora ljubavi, povratilo svojemu izvoru. Ako ne odgovorimo na Božju ljubav, promašaj je bilo za nas, bilo za Njega. Mi promašujemo kao sinovi i kćeri, a On kao Otac. U Isusu, Sinu čovječjem i Sinu Božjem, vječni Božji savez konačno pronalazi odgovor u čovjeku.

Isus Oca uspoređuje s poljoprivrednikom ili, još bolje, s radišnim i stručnim, ljubaznim i strpljivim vinogradarom koji obrađuje svoj vinograd. Zasaditi vinograd je čin ljubav, čin nade u život. Sjedinjenje između Sina i svakoga čovjeka je kao ono između trsa i mladica. I mi i Isus imamo jedincati život i donosimo isti plod. U Njemu, istinskom životu, vraćamo se Bogu i Njegovu savezu. Biti ili boraviti u Njemu je uvjet  postojanja i plodnosti. Život koji ne daje život je mrtav. Svjetlo koje ne daje svjetlo je ugašeno.

Ovdje se doista trebamo upitati: kako možemo biti u Njemu a ne donositi plod? Nažalost, možemo biti Isusovi učenici samo na riječi, bez življenja Njegove riječi. Isus, budući da je Sin, ne isključuje nikoga od nas. Svi smo u Njemu, jer nas ljubi. Međutim, ako ne živimo od Njega i ne ljubimo braću i sestre, mi smo mrtve mladice, nismo sinovi i kćeri i sami sebe samo-isključujemo iz Sina i iz Oca. Mi se sami odrezujemo od izvora života. To je naša drama, ali i Božja koja će na križu pronaći rješenje. Križ je zeleno stablo koje na sebi nosi prokletstvo suhoga drveta. Bog je u savezu uvijek vjeran. Ono što nedostaje je naš odgovor, prepušten našoj slobodi. Isus je prvi koji odgovara ljubeći Oca i braću i sestre.

Otac je vinogradar koji zna svoj zanat. Brine se o svojoj lozi, režući neplodne mladice i plijeveći druge da budu plodnije. Riječ je o trapljenju koje je za oživljavanje.

Otac nam želi dati ono što je dao Sinu: sve. Očekuje samo da Mu mi, tražeći Ga, oslobodimo put. Molitva doista izražava naš pristanak daru. Bog, bez našega pristanka, ne može nam darovati svoju ljubav. Bez našega pristanka u nama ne struji Njegov život. On se, samo uz naš pristanak, može proslaviti u svijetu. Božja je slava Njegovo pokazivanje svijetu koji spašava. Otac je proslavljen u Sinu jer je On ljubio braću i sestre samom Njegovom neuvjetovanom ljubavlju. Na isti je način proslavljen u nama ako riječi Sina borave u nama na plodonosan način, ostvarujući ono što govore.

Slava je Očeva da postanemo učenici Sina, učeći od Njega da budemo sinovi i kćeri. Istina, to smo već po rođenju. Ipak smo pozvani da to postanemo, na putu uvijek otvorenom beskonačnome. Učenik znači „netko tko uči“. Ako prestanemo učiti od Isusa, nismo više Njegovi učenici. Ne možemo proslaviti Oca nebeskoga. (fač)