I danas želimo slušati Božju riječ i slaviti Gospodina. U svakoj nedjeljnoj euharistiji on je s nama da upravlja našim životom, da nas krijepi. Krijepi nas svojom riječi! Zato je važno i prevažno slušati Gospodina. Slušati ga ne samo ušima, nego slušati ga srcem, slušati ga cijelim svojim bićem. O tome najčešće ovisi vrijednost i plodnost našega kršćanskog života.

 

Misna čitanja šesnaeste nedjelje kroz crkvenu godinu

Prvo čitanje:Mudr 12, 13.16-19
Daješ pokajanje za grijehe.

Čitanje Knjige Mudrosti
Osim tebe, Bože, nema Boga koji se brine za sve da bi mu morao dokazati kako ne sudiš krivo. Jer moć je tvoja načelo pravice tvoje i jer svime vladaš, možeš i sve poštedjeti. Jakost svoju pokazuješ samo onda kad ljudi ne vjeruju u puninu tvoje moći i kažnjavaš drskost onih koji je spoznaše. Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci. A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu jer daješ pokajanje za grijehe.
Riječ Gospodnja.

 

Pripjevni psalam: 86, 5-6.9-10.15-16a

 

Ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš.

Ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.
Slušaj, Gospodine, molitvu moju
i pazi na glas vapaja mog.

Svi narodi što ih stvori doći će
i klanjat se tebi, Gospodine,
i slavit će ime tvoje.
Jer ti si velik i činiš čudesa:
ti si jedini Bog.

No ti si, Gospodine Bože, milosrdan i blag,
spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost.
Pogledaj na me i smiluj se meni;
daj svome sluzi snage svoje!

 

Drugo čitanje:Rim 8, 26-27
Duh se za nas zauzima neizrecivim uzdasima.

 

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje:Mt 13, 24-43
Pustite nek oboje raste do žetve.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«
Riječ Gospodnja.

 

Razmišljanje uz šesnaestu nedjelju kroz godinu

Povjerenje u snagu dobra – pšenica i ljulj, 16. nedjelja kroz godinu A (Mt 13, 24-30)

Tekst o pšenici i ljulju iz Matejeva evanđelja podsjetio je jednoga teologa na jednu priču iz ranog djetinjstva. Jednom je upitao majku što je i tko je zapravo đavao. Majka mu je rekla da je đavo bio najbolji, najsvetiji, najpametniji i najmoćniji od svih Božjih anđela.

"Ali zašto je on tako zao?", upitao je potom mali Eugen. Majka mu je odgovorila: "Prije stotine tisuća godina anđeo Lucifer je bio sluga Božji. Ali jednog je dana Bog odlučio stvoriti svijet, a anđeo Lucifer se usprotivio", objasnila je majka.

"Kako to?", znatiželjno je nastavio mali Eugen.

"To ti ne razumiješ", odgovorila je majka. "To je stoga što je anđeo Lucifer vidio da će u tom Božjem stvorenju biti neizbježno prisutna neizmjerna patnja i zlo. Zato se on usprotivio Božjoj odluci. Kad je Bog ipak stvorio svijet, Lucifer je odlučio ukloniti sve zlo iz svijeta. Ali čudno, iskorjenjujući zlo zlo se sve više uvećavalo."

Iako se ne nalazi u katekizmu, priča sadrži dragocjenu mudrost. Može u ljudskom srcu biti puno sjemena koje rađa zlom. Međutim, ni jedno zlo nema takvu đavolsku snagu kao potreba dobra da posve iskorijeni ono što se smatra zlim. Fanatična volja dobra da iz ljudske povijesti pomete sve negativno uvijek je rađala zastrašujućim zlom. Toj fanatičnoj potrebi čistunaca treba pripisati neizmjerne razmjere patnje koje su izazvale revolucije, sveti ratovi, racije, čistke, razaranja, potoci krvi. Sve u ime bezbožne ideologije čistoga dobra i savršene pravednosti. U ime čišćenja zla iz društva i Crkve dogodile su se i inkvizicije. Oni koji su ih provodili, radili su to «čiste savjesti», velikim vjerničkim žarom.

To isto se događa i ljudskom srcu. Nismo li od malena učili da svako zlo treba odbaciti, da ga treba uništiti, da trebamo njime ovladati, zauzdati ga, potisnuti svaku pomisao na zlo. Naučili smo da moramo iščupati svako zlo, sve što sliči na ljulj. Takvim pristupom postižu se uspjesi, ali prividni i kratkotrajni. S vremenom se pokažu ogromne štete. To možemo usporediti s herbicidima. Kad vrt pospete s pretjeranom količinom herbicida, korov nestane ali tlo postaje posve neplodno. Tlo jednostavno odbija svaki oblik života: ne rađa ni dobrom ni zlom. To je slika đavolske pustoši koju ostavljaju za sobom oni koji se nestrpljivo bore za čistu i sveopću pobjedu dobra. Oni uništavaju sve. Ne shvaćaju da takav čisti dobar svijet koji pokušavaju stvoriti jednostavno ne postoji. Postoji samo ovaj od Boga stvoreni svijet koji ima svoje svijetle i tamne strane, u kojem se isprepleće i prelijevaju različite boje. U tom Božjem svijetu dijeljenje pšenicu od ljulja jednostavno je krivo. I sam sam često čuo kako ljudi prijete djeci: Istjerat ću ja tvoga đavla iz tebe! A kad prijetnje ipak ne uspijevaju, onda se nasilje pojačava: «Ubit ću Boga tvoga u tebi!». Nažalost se to često i dogodi.

U tom smislu treba shvatiti Isusove riječi: Ne opirite se zlome! Ne opirati se znači, ne davati snagu zlome. Jer često u našim načinima borbe protiv zla događa se da onoliko energije koju smo usmjerili u borbu protiv zla zapravo izručujemo u ruke onih protiv kojih se borimo. Radit nam je na dobru.

Nameće se pitanje kako postići strpljivost za dobro. Teško je u Evanđelju naći neku drugu prispodobu koja bi pokazala toliko povjerenja u ljudsko srce, koja bi tako terapeutski djelovala na strahove, na nemire, na našu želju za savršenstvom, na naše moralističke prisile kao prispodoba o pšenici i ljulju. Isus je ovom prispodobom htio pokazati da ovaj svijet nije stvoren naopako. Svaki put kad netko fanatično hoće iskorijeniti svako zlo, ne radi ništa drugo već zasipa vrt vlastite duše ili duše drugoga prekomjernim herbicidima.

Trebalo bi stoga umjesto fanatičnoga iskorjenjivanja zla doslovno stotine puta izgovoriti priznanje, pohvalu, potvrdu, poticaj na rast svega što je dobro. Možda će i tih stotinu puta ostati bez ploda ili biti krivo. Ali tko nam daje pravo da prokunemo kod drugih ono što raste u vrtu njihova srca? I u takvim slučajevima nezaobilazne su Isusove riječi: «Ne sudite, da ne budete suđeni!» Bog želi da se svi ljudi spase! Na tome radi i poziva nas na suradnju. Na suradnju i izgradnji dobra. (fbv)

 

 

***********

16. nedjelja A
(Mudr 12.13-19; Rim 8,26-27; Mt 13, 24-43)

Sve što nam Crkva stavlja pred oči, čini to s ciljem da nas pouči, da nas približi Bogu velikom i svetom koji za nas male i ograničene ljude ostaje uvijek velika tajna i misterij. Bog je uvijek nedokučiv.

Kroz Bibliju se od samih početaka provlači misao u obliku pitanja: Je li Bog pravedan? Ako jest, zašto onda ne kažnjava zločince? – Mudrost Božja danas na to uzvraća pitanjem: A kome bi to Bog morao odgovarati, da li Bog kažnjava zločince, kada ih kažnjava i kako ih kažnjava? Tko to bolje od njega zna koliko je netko zao, koliko je netko kriv i kako bi ga trebalo kazniti? Da li on uopće voli kažnjavati ili mu je više do toga da se zao čovjek promijeni i da postane dobar čovjek? Starozavjetni mudrac baš takvog Boga naviješta: Bog je za nj Boga ljubavi, Bog milosrđa, Bog strpljivosti. On čeka grješnika, daje mu vremena, daje mu šansu da shvati svoju zabludu, da se pokaje i da počne drukčije živjeti. Takva je Božja pravda: ona uvijek uključuje Božju ljubav: njoj je cilj spasiti čovjeka, a ne osuditi. Kako li smo mi drukčiji! Kako znamo brzopleto i zlobno osuđivati! Koliko smo nestrpljivi!

Prijeđimo na evanđelje, gdje Isus nastavlja govor o Kraljevstvu nebeskom. Isus upotrebljava tri slike iz svakodnevnog života da bi svojima objasnio tu tajnu Kraljevstva.

Slika gorušičina zrna želi nam kazati: Kao što malo zrnce gorušice, kad se posije, naraste i postane velika stabljika, tako je i s Kraljevstvom nebeskim. U početku je malo: to je šačica apostola i učenika, ali i to je dosta da se rodi Crkva koja će se proširiti po cijelome svijetu i svjedočiti za Isusa.

Slika kvasca odnosi se na rast iznutra: riječ je o snazi, o intenzitetu. Kao što samo malo kvasca ukvasa veliku količinu tijesta, isto tako mali broj Isusovih učenika može svojim životom pridobiti veliko mnoštvo. Osim toga, Crkva nije sastavljena samo od ljudi: s njom je Isusov Duh. Taj Duh drži Crkvu, taj Duh vodi i nadahnjuje Crkvu. To će se posebice očitovati u konačnom uspjehu Isusova kraljevstva, kad će Isus jednom zauvijek odijeliti pšenicu od kukolja, dobro od zla, istinu od laži.

Ove dvije prispodobe apostoli su razumjeli, a za onu o pšenici i kukolju od Isusa su tražili dodatno objašnjenje.

Kad su sluge primijetile da je na njivi uz pšenicu izrastao i kukolj, došli su gospodaru s tjeskobnim pitanjem:“Gospodaru, zar nisi posijao dobro sjeme na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?“ (13,27).U toj Isusovoj slikovitoj rečenici o pšenici i kukolju sažeto je sve čovjekovo iskustvo s ovim svijetom koji je u isto vrijeme pozornica i dobra i zla. To je problem cijele Biblije koja nas gotovo na svakoj stranici uvjerava kako zlo nije od Boga već od čovjeka. Bog je svijet stvorio iz ljubavi i sve je trebalo biti dobro. A nakon toga dogodilo se nešto što je došlo u sukob s Božjim planovima. Isus je jasan i kratak u svome odgovoru: „Neprijatelj čovjek to učini“ (13,28).

Život nas uči da se u svijetu odvija grčevita borba dobra i zla. Bilo je u svijetu uvijek i idealista koji su sanjali o savršenom društvu, u kojem ne bi bilo zla. Razni totalitarni režimi pokušavali su stvoriti savršeno društvo, ali su uvijek završavali s logorima, zatvorima, jamama. Nedužni ljudi su stradavali.

Isus je realan. On u današnjem evanđelju ne sanja o idealnom društvu bez grijeha i zla. Zlo je i previše očito a da bi trebalo sumnjati u njegovo postojanje. Zato on svojim učenicima i iznosi ovu prispodobu o pšenici i kukolju, da bi im slikovito pokazao zloću u svijetu. Sijač je posijao dobro sjeme na svojoj njivi, ali je noću došao neprijatelj i na istoj njivi posijao kukolj.

I tako je u životu: dobro i zlo zajedno rastu jedno uz drugo. Isus u naše srce sije dobro sjeme: Crkva se trudi tumačiti Isusovu riječ, ali u isto vrijeme netko drugi šapće nam u uho nekakva druga rješenja za naš život. Napasnik, sotona, svijet bez Boga vuku nas na svoju stranu: žele nas odvratiti od evanđelja. Oni u naše srce siju sjeme razdora, sjeme pokvarenosti, sjeme nevjere.

Koliki roditelji sve moguće učine za dobar odgoj svoje djece, da ih usmjere na pravi put, a onda najednom sve je ispalo suprotno. Kao da je netko preko noći došao i posijao opako sjeme u srce tog čovjeka. Netko drugi, potaknut Isusovom riječju, odluči više ne psovati. To je dobro sjeme, dobra odluka, ali kad se taj vrati u staro društvo gdje se to smatra normalnim, opet u njemu pobijedi zla navika. Drugi je netko u svađi i mržnji sa svojim bližnjima. To ga muči i opterećuje. I odluči otići i pomiriti se. Dobra odluka i dobro sjeme, ali odmah mu pristupa i napasnik i šapće mu: Pa nisi lud da se poniziš! On je započeo svađu: on je kriv, a ne ti! I ostane po starome. Mržnja i zategnuti odnosi i dalje traju i muče obojicu. I opet je pobijedilo zlo sjeme.

Ne možemo bježati od istine: u srcu svakoga od nas vodi se borba dobra i zla. To je nauk i naše Crkve. I Crkva je sastavljena od dobrih i grješnih: u isto je vrijeme i sveta i grješna. Uvijek joj treba čišćenje, kajanje i vraćanje k Bogu. Isus nas uvjerava da vrijeme Crkve nije vrijeme savršenoga kraljevstva Božjega, nego vrijeme Božjega strpljenja i milosrđa. Sveti Augustin je na jednom mjestu zapisao: „Crkva je gumno ovoga svijeta... Ona ima i pljevu i pšenicu.“ A apostol Pavao iskreno priznaje: „Ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio.“

Još nešto nam evanđelje želi reći, a to je: Ne spada nas da dijelimo pšenicu od kukolja. Isus kaže: „Pustite, neka oboje raste do žetve.“ Bog će na koncu odijeliti dobro od zla. On će to učiniti puno bolje od nas. A nama preporuča strpljivost sa sobom i s drugima. Samo jedno treba: u svom vlastitom srcu njegovati malo sjeme dobra kao što je činio naš Učitelj i naš Spasitelj Isus Krist. Volio bih da ovo shvatimo i da po ovome živimo! Amen! (aks)