Donosi li Božja riječ plodove u mom životu? Rastu li na meni plodovi zahvalnosti? Nije li možda klicu zahvalnosti ugušio korov zavisti? Je li Božja riječ u meni procvala slavljenjem Boga ili u svemu tražim vlastitu slavu? Je li mi Božja riječ otvorila oči za potrebe drugih ili sam zaslijepljen sebeljubljem i sebičnošću? Jesu li mi ovozemaljske brige ugušile povjerenje u Boga do te mjere da Božju riječ doduše slušam ali je ne čujem?

 

Misna čitanja petnaeste nedjelje kroz crkvenu godinu

Prvo čitanje:Iz 55, 10-11
Dažd zemlju oplodi i ozeleni.

Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo govori Gospodin: »Kao što dažd i snijeg s neba silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i zazeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.«
Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam:65, 10-14

Sjeme pade na dobru zemlju i urodi.

Ti, Gospodine, pohodi zemlju
i ti je natopi, obogati nju veoma.
Božja se rijeka vodom napuni,
ti pripravi ljudima žito.

Ovako pripremi zemlju:
brazde joj natopi,
grude joj poravna;
kišom je omekša,
usjeve joj blagoslovi.

Ti okruni godinu dobrotom svojom,
plodnost niče za stopama tvojim.
Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja,
brežuljci se pašu radošću.

Livade se kite stadima,
doline se pokrivaju žitom:
svagdje klicanje, pjesma.

 

Drugo čitanje:Rim 8, 18-23
Stvorenje sa svom žudnjom iščekuje objavljenje sinova Božjih.

 

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje:Mt 13, 1-23
Iziđe sijač sijati.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!« I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati - i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.
Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito - to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje - to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«

Razmišljanje uz petnaestu nedjelju kroz godinu

Hodajuće sjeme, 15. nedjelja kroz godinu A ( Mt 13,1-9)

Prispodobu o četiri „sudbine“ sjemena – jednog koje padne uz put, drugoga koje padne na kamenito tlo, trećega koje padne u trnje i četvrtoga koje padne na plodno tlo – objasnio je sam Isus. „Sudbina“ prvoga je da ga zlo ugrabi, drugoga da se osuši, trećega da ga brige zemaljske uguše a četvrto donosi višestruk plod. To je ono, kako kaže Isus, što se događa s Božjom riječju koja je upućena nama.

Ako nam se samo od sebe ne nametne pitanje kakva je sudbina Božje riječi u nama, dobro je da to pitanje sami postavimo. Donosi li Božja riječ plodove u mom životu? Rastu li na meni plodovi zahvalnosti? Nije li možda klicu zahvalnosti ugušio korov zavisti? Je li Božja riječ u meni procvala slavljenjem Boga ili u svemu tražim vlastitu slavu? Je li mi Božja riječ otvorila oči za potrebe drugih ili sam zaslijepljen sebeljubljem i sebičnošću? Jesu li mi ovozemaljske brige ugušile povjerenje u Boga do te mjere da Božju riječ doduše slušam ali je ne čujem?

Dok razmišljamo o Božje riječi u nama, možemo upasti u napast da svako stanje pripišemo «sudbini», tj. da zaključimo: Kod mene je tako i ne može biti drukčije. Sjeme Božje riječi kod mene je palo uz put, na kamenito tlo ili u trnje. To što mu je svršetak tragičan, besplodan to je stvar sudbine: tu ja ništa ne mogu učiniti. To je napast a nikako ne mora biti stvarnost.

Priroda nas uči da sudbina sjemena nije zapečaćena time gdje ono padne. Ima pustinjskih biljki čije sjemenke vjetar može desetljećima valjati pustinjom dok ih ne dogura do vlažnog tla ili dok ne padne kiša. Uz malo mašte, to nam daje pravo da sebe zamislimo kao hodajuće sjemenke. Sami možemo potražiti plodno tlo za Božju riječ u nama. Stoga nam, primjerice ne vrijedi ona česta isprika da smo upali u loše društvo. Ako smo i upali, možemo iz njega izići.

Ljudska dosjetljivost, marljivost i upornost uče nas da je moguće od kamenitoga tla učiniti plodne površine - nasipanjem zemlje ili drobljenjem kamena. Ako sebe zamišljamo kao tlo, možemo dakle poraditi na njegovoj plodnosti. Ako nemamo pravi odgoj ili potrebno znanje na čemu bismo gradili vjeru u Boga, možemo se potruditi «nasuti golo tlo», primjerice, čitanjem dobroga štiva, među kojim je na prvom mjestu Sveto pismo. Ako mislimo ili osjećamo da smo se «okamenili», stupimo u razgovor s dobrim i mudrim ljudima. Po njima Bog može od našega srca kamenoga učiniti srce od mesa.

Plodnost tla ovisi i o vodi. Ako je tlo suho, postoje sustavi navodnjavanja. Mnogi se – i vjernici – tuže na grozni osjećaj duhovne suše. Kao što je nekada vrlo teško izgraditi sustave za navodnjavanje tla, tako zna biti teško izgraditi sustav za navodnjavanje suhe duše. Molitva je zacijelo jedan od tih sustava. No, nekada nam se čini da je i taj sustav vrlo slabo protočan. Ipak, ni u tim slučajevima ne treba ga zanemariti. Treba ga držati otvorenim pa makar iz njega dobivali kap po kap. Dapače, sustav kap po kap zna biti najbolji. Dovoljno za život do obilnije kiše.

Ako pak osjećamo da se u nama Božja riječ razbuktala i izrasla u veliko plodno stablo, nije to razlog da s prezirom ili ponižavanjem gledamo na one manje, male, kržljave, polusuhe biljke. Kroz taj oholi i prezirni pogled može se uvući crv oholosti koji će izgristi žile i uništiti čitavo stablo. Tko stoji, neka pazi da ne padne, kaže Sveto pismo. Zloćudni rak brzo razori najjače tijelo i najzdravije tkivo. Ništa nemamo a da nismo primili. A za to Bogu budimo zahvalni i za sve Bogu slavu dajmo. (fbv)