Nedjelja, 23. 10. 2016.

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU 

ČITANJA: 

Sir 35,12-14.16-18; Ps 34,2-3.17-19.23; 2Tim 4,6-8.16-18; Lk 18,9-14


 

 

Prispodoba o farizeju i cariniku ispripovijedana je tako da se na kraju izvodi zaključak kako je ponizna molitva grešnoga carinika koji moli Boga da mu se smiluje bolja od farizejeve zahvalne molitve u kojoj zahvaljuje Bogu što nije kao ostali ljudi grabežljivci, nepravednici, preljubnici i carinici. Redovito se i tumačenja ove prisbodobe bave time kako da što bolje usporede farizejevu i carinikovu molitvu. Zato pokušajmo danas promotriti ovu pripodobu malo drugačije. Poći ćemo od ambijenta u kojem se ona događa.

 

Prispodoba započinje rečenicom: „Dva čovjeka uziđoše u hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik.“ Zamislimo li tu dvojicu ljudi kako se zajedno penju prema hramu i ulaz u nj da bi se pomolili Bogu imamo pred sobom prekrasnu sliku. Dva čovjeka toliko različita među sobom koliko mogu biti jedan besprijekorni farizej i moralno problematičan carinik zajedno dolaze na isto sveto mjesto, da bi se ondje zajedno pomolili Bogu i tako posvjedočili kako njihove međusobne razlike (socijalne, ekonomske, moralne itd.) nisu nikakva prepreka njihovu zajedničkom stajanju pred zajedničkim Ocem.

 

Međutim, ta zamišljena lijepa slika možda je dio neke druge prispodobe. U ovoj, koju čitamo u današnjem evanđelju, situacija je potpuno drukčija. Farizej i carinik ulaze u isti hram, ali ne stoje na istome mjestu. Oni u molitvi pred Bogom ne stoje zajedno, nego svatko za sebe. U jeruzalemskom hramu, koji nije samo sveto mjesto Božje prisutnosti na zemlji, nego i zajednička kuća čitavoga Božjega naroda, ova dva čovjeka ne prepoznaju se kao članovi iste Božje obitelji. Oni obojica svoju molitvu upravljaju Bogu, ali, premda su u istoj kući, međusobno ne ostvaruju nikakvo zajedništvo. Upravo taj nedostatak otvara mogućnost da slušatelj prispodobe baš kao i sami pripovjedač uspoređuje ova dva molitelja i njihove molitve. A usporedba je ono što omogućuje da se nešto ili netko smatra boljim ili gorim od drugoga.

 

Tako prispodoba završava usporedbom „ovaj (carinik) siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj (farizej)“. Ali, promotrimo li sadržaj njihove molitve vidjet ćemo da je ta usporedba zapravo najoštrija osuda uspoređivanja. Naime, farizejeva molitva dobila je negativnu ocjenu upravo zato jer se u njoj farizej uspoređuje s drugima ljudima i posebno s prisutnim carinikom. Uz to je još i ohol, jer se smatra boljim od drugih ljudi. Od carinika posebno.

 

Carinikova je molitva nasuprot tomu ponizna. On se ni s kim ne uspoređuje nego pred Bogom izlijeva svoju dušu koja vapi za smilovanjem. Ne znamo ništa o tome kako se carinik ponašao nakon molitve. Je li se obratio i promijenio način života? Ne znamo. Ali znamo da je njegov stav pred Bogom ponizan, i da se ne uspoređuje s drugim ljudima. Zbog svega toga carinikova krivnja za manjak zajedništva u molitvi je manja, ali u temelju čitave prispodobe ostaje i njegov i farizej zajednički nedostatak: odvojena molitva u hramu koji je zajednička kuća čitave Božje obitelji.

 

Kao kršćani svake nedjelje okupljamo se na euharistiju da bismo slavili zajedništvo s Bogom kao i naše međusobno zajedništvo. Ukoliko bi tko dolazio u crkvu na euharistiju bez svijesti da to nije vrijeme i mjesto za privatnu molitvu, nego za zajedničko stajanje pred Bogom, promašio bi smisao i vremena i prostora. Za osobnu molitvu kaže Isus neka se svatko pomoli u skrovitosti i uslišit će ga Bog koji vidi u skrovitosti. Ali ako slavimo liturgiju, onda je to slavlje čitavoga naroda u kojem se pojedinac s drugima ne uspoređuje nego se s njima zajedno pred Bogom raduje. Budući da kod farizeja i carinika nedostaje ovaj element zajedništva, njihova molitva ne može se nazvati liturgijom. Radi se o privatnoj pobožnosti sličnoj onoj s prvih stranica Biblije gdje čitamo kako je Kajin ubio svoga mlađega brata Abela. Obojica su jedan neovisno o drugomu Bogu prinijela žrtvu. I dogodilo se upravo ono što se događa kad ljudi Bogu ne prinose žrtvu zajedno. Jedna se žrtva Bogu svidjela, a druga ne. Tako je molitva umjesto da urodi plodom mira i i ljubavi, postala jednim od sredstava razdora među 'pobožnim' ljudima. Stoga se pomolimo da se Kajin i Abel kao i svi farizeji i carinici ovoga svijeta približe jedan drugomu i svoje molitve Bogu upute zajedno. Nema nikakve sumnje da će se to Bogu svidjeti.


 

Fra Domagoj Runje

www. mir. hr