ČITANJA:
Izl 17,8-13; Ps 121,1-8; 2Tim 3,14 – 4,2; Lk 18,1-8


 

 

Posljednja rečenica današnjih misnih čitanja glasi: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ To pitanje stoji na kraju odlomka iz Evanđelja po Luki gdje Isus na primjeru uspjeha uporne udovice koja traži  pomoć od zloga suca poučava svoje učenike kako treba neprestano moliti. Molitva je, naime, uvijek uspješna jer  ne može ostati neuslišana. No  navedeno Isusovo pitanje sadrži još jednu važnu poruku koja se provlači kroz sva tri današnja misna čitanja: onaj tko je vjeruje, a  to je zapravo samo onaj tko moli,  sposoban je u svim životnim situacijama, pa i onim najgorima, prepoznati kako Bog sve usmjerava na dobro.

 

U prvom čitanju iz Knjige Izlaska donesen je opis prve bitke koju su Izraelci vodili na svome putu kroz pustinju. Borili su se s Amalečanima kod Refidima. U opisu bitke ne navodi se nikakav razlog za borbu. Amalečani su jednostavno došli i zaratili se s Izraelcima. Možemo samo zaključiti da su Amalečani priječili Izraelcima da prođu kroz njihovu zemlju. No ono što još zanimljivije jest da u odlomku koji govori o  toj epizodi na putu prema Obećanoj zemlji biblijski pisac ne posvećuje pažnju detaljnom opisu same oružane bitke nego Mojsijevoj molitvi na vrhu brda. To je bila molitva bez riječi. Mojsije je držao ruke uzdignute prema nebu. Dok su mu ruke bile uzdignute Izraelci su nadjačavali, a kad bi mu se ruke spustile nadjačavali Amalečani. Uzdignute ruke u kojima je Mojisje držao Božji štap u biblijskom kontekstu tumače se kao obredni čin prijetnje neprijateljima koji će biti poraženi. Ali neka nam je slobodno protumačiti tu Mojsijevu i današnjim značenjem geste uzdignutih ruku u ratnim sukobima. Danas, naime, ta gesta kao vidljiv znak da u rukama nema ubojitog oružja. znači predaju i odustanak od oružane borbe  A tako je zapravo i bilo u Mojsijevu slučaju. On u rukama nije imao smrtonosno oružje, nego štap koji je bio znak prisutnosti živoga Boga. Budući da su Izraelci gubili u borbi kad god bi Mojsije spustio ruke, a nadjačavali kad bi ih uzdignuo, očito je da biblijski pisac konačnu pobjedu ne pripisuje snazi oružja nego snazi odnosa s Bogom. Mojsijeve uzdignute ruke čin su predanja Bogu i stavljanje ishoda borbe u njegove ruke.

 

Suvremenom čitatelju možda će stvarati poteškoće to što se u jednom oružanom sukobu daje uloga Bogu i to na točno određenoj strani. Ali poruka je zapravo jednostavna. Činjenica da Izraelci malaksavaju kad Mojsije spusti ruke, zapravo govori o  Božjoj nepristranosti i o tome da ne pobjeđuju oni koji 'imaju boga' na svojoj strani, nego pobjeđuju oni koji su na strani Božjoj.

 

U svojim uputama Timoteju apostol Pavao ukazuje na poučnost Svetoga Pisma koje je bogoduho i korisno da čovjeka učini sposobnim za svako dobro djelo. Naravno da se u ovom slučaju pod Svetim Pismom smatra Stari zavjet u kojem je, među ostalim, opisan i događaj iz prvoga čitanja iz Knjige Izlaska. Kakavu pouku treba izvući Timotej iz opisa borbe s Amalečanima? Čini se da se odgovor nalazi u pozivu na upornost u propovijedanju riječi i u zgodno i u nezgodno vrijeme. Mojsije predvodeći narod kroz pustinju nije odustao kod prve prepreke. Već na početku puta pojavljuju se problemi s nedostatkom hrane i vode, a potom i problemi s neprijateljima koji ometaju slobodan put prema Obećanoj zemlji. A uz to  povjereni narod sve to prati mrmljanjem i prigovaranjem. Međutim, Mojsije u svemu tome uzdiže ruke prema nebu, pa se tako treba ponašati i Timotej kao predstojnik zajednice ljudi koji su mu povjereni.

 

Za razliku od Mojsija čije su molitve upućene dobromu i svemogućemu Bogu, udovica iz prispodobe današnjeg odlomka iz Evanđelja po Luki ustrajno moli zloga suca da je obrani od njezinih neprijatelja. Sudac je to i učinio, ali ne zato što bi se nad njom sažalio i odjednom postao dobar, nego zato da mu udovica više ne dodijava. Zli sudac ne želi udovici pomoći nego je se želi riješiti. Njegova je motivacija sebična i kao takva loša. Međutim dobro koje je učinio nije zbog toga nevrijedno. Vrijednima ga je učinila udovica. On je postigla pravdu, a njezino 'dodijavanje' postalo primjerom vjere koja nikada ne odustaje. Jedino takvu vjeru koja do kraja ustraje u tome da zlo preobražava u dobro  naći će Sin Čovječji kada dođe.

 

Izvor:

Fra Domagoj Runje

www. mir. hr