Češki katolički svećenik Tomáš Halík koji se smatra jednim od najznačajnih „teologa ateizma“ na jednome mjestu u svojoj knjizi Strpljenje s Bogom komentira Isusove riječi koje slušamo u današnjem evanđelju (i paralenim mjestima u Mk i Mt) kada apostoli traže od Isusa da im umnoži vjeru, a on im odgovara: „Da imate vjeru koliko je zrno gorušičino ...“

 

 

 

 

Obično se stanje vjere kod apostola u ovom slučaju tumači tako kao da je njhova vjera i manja od zrno gorušičina, ili vjere uopće nisu imali. Prema tome, Isus bi ih onda svojim riječima pozvao da imaju barem mrvicu vjere, i imat će moć činiti čudesa. U tom smislu te Isusove riječi utjeha su mnogim kršćanima u trenucima kada je njihova vjera u krizi ili je gotovo potpuno izgubljena. Tješimo se tada time što ni sami Isusovu apostoli koji su živjeli u Isusovu društvu i svojim očima vidjeli njegova djela nisu u određenim trenucima imali vjere ni toliko malo koliko je maleno gorušičino zrno.

 

Međutim, možemo pogledati stvarnost vjere iz druge perspekive i upitati se: A što ako je vjera učenika bila velika i oni htjeli da im bude još veća, pa ih Isus poziva da ne teže za velikom, nego za malom, odnosno poniznom vjerom?

 

Postoje, naime, vjernici koji se diče veličinom svoje vjere koju smatraju kao nekim skladištem odgovorâ na sva moguća životna pitanja. Pa sve ako u to skladište često ni ne zaviruju, već to što ga posjeduju izdiže ih u njihovim očima iznad drugih ljudi koji priznaju da im je vjera mala ili nikakva. Naravno, takvi vjernici, a da to i ne primijete, često zauzmu životni stav koji se u Prvoj Ivanovoj poslanici naziva oholost života koja nije od Oca nego od svijeta (1Iv 2,16). Eto takve je 'vjernike' potrebno pozvati da se odreknu svoje 'velike vjere' i prihvate onu vjeru koja je mala poput zrna gorušičina, ali je toliko moćna da premješta ne samo duboko ukorijenjena stabla nego i brda.

 

Gledajući sa stajališta biblijske egzegeze ne znamo pogađa li Tomáš Halík baš ono što je u ovoj epizodi Isus htio poručiti svojima apostolima, ali zasigurno pogađa problem koji se pojavljuje u trijumfalističkom poimanju vjere i Crkve kao i njezine uloge u svijetu. Mnogi ljudi, naime, imaju odbojnost prema Crkvi i vjernicima, jer imaju dojam da se radi o instituciji i ljudima koji su uvjereni da posjeduju svu istinu. Naravno da je to predrasuda i da oni koji tako misle imaju krivu sliku o vjeri i Crkvi. Međutim, upravo zbog toga čitava Crkva i svaki pojedini vjernik pozvani su da se predstavljaju svijetu ne kao posjednici 'velike vjere', nego kao oni koji žude za tim da imaju poniznu vjeru, malu poput gorušičina zrna. Doista, tko se predstavlja kao veliki vjernik superioran nad drugim ljudima time samo pokazuje da nije od Oca nego od svijeta, jer tu veliku vjeru pokazuje kao svoju zaslugu, kao nešto svoje, a ne kao Božji dar, i ponaša na isti način na koji si ponašaju veleposjednici ovoga svijeta.

 

U prilog ovom razmišljanju koje se oslanja na misao spomenutoga teologa ide nastavak Isusova govora apostolima. Nakon izricanja želje da imaju vjeru koliko je zrno gorušičino, Isus govori o odnosu između gospodara i sluge. Koristeći sliku iz životnih odnosa koji su bili poznati njegovim učenicima Isus polazi od toga da gospodar ne duguje nikakvu zahvalnost svome sluzi, niti je sluga stekao neke posebne zasluge samo zato što je po dužnosti izvršio naredbu svoga gospodara. Naprotiv, Isus još dodaje kako sluge, pošto su izvršili sve što im je naređeno, trebaju ponizno reći „Sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili dužni učiniti.“ Eto takva treba da bude čovjekova vjera u Boga. Ne nešto što bi čovjek smatrao svojom zaslugom, nego ponizno priznanje svoga činjeničnoga stanja: sluga sam koji sve duguje svomu Gospodaru.

 

Na kraju spomenimo da se u ovom odlomku Isusovi učenici ne bez razloga nazivaju apostolima. Naime, apostol je naziv koji se ne primjenjuje tek tako na svaku osobu koja sluša Isusove riječi, nego na one koje on šalje propovijedati drugim ljudima. Njima je, prema tome, na poseban način upućena pouka o poniznosti vjere. Evanđelist Luka ne bilježi kako su prvi apostoli reagirali na Isusove riječi o maloj vjeri. Ali u Crkvi od početka postoji vijest o tome da apostoli trebaju biti ponizni ljudi koji ne manipuliraju ni svojom ni tuđom vjerom i to u svrhe koje nisu od Oca. Premda i najmanjom vjerom možemo zapovijedati brdima i stablima, ne smijemo je koristiti kao sredstvo vladanja nad ljudima. To onda više ne bi bila vjera, nego nasilje. Zato završimo riječima apostola Pavla koji, odustavši od ponovnog dolaska u Korint da bi poručio Korinćanima kako u svojoj vjeri ne smiju ovisiti o njemu, kaže „Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti.“ (2Kor 1,24)

 

fra Domagoj Runje

www.mir.hr