ČITANJA:
Am 8,4-7; Ps 113, 1-2.4-8; 1Tim 2,1-8; Lk 16,1-13


 

Prorok Amos djelovao je u osmom stoljeću prije Krista. Tada je židovski narod bio politički razjedinjen i podijeljen na dva kraljevstva. Južno, Judeju, i sjeverno, Izrael. U tom vremenu Amos je svjedočio duhovnu i vjersku povezanost politički razdijeljenog židovskoga  naroda. Dolazio je iz Tekoe u Judeji, a djelovao je u sjevernom kraljevstvu. To ipak nije bilo bez poteškoća i nesporazuma kako sam svjedoči u Betelu, gdje ga je tamošnji svećenik Amasja optužio da se urotio protiv Izraela na što Amos odgovara glasovitom rečenicom: „Nisam bio prorok ni proročki sin. Bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: 'Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.? (7,13-15).

 

Iz tih riječi doznajemo da Amos nije bio 'prefesionalni' prorok, nego čovjek koji je imao izvanredni i autentični Božji poziv kojemu se uza sva opiranja nije mogao oduprijeti. Teme njegova proročkog djelovanja raznovrsne su, a jedna od najtipičnih jest društvena pravda (ili nepravda) o čemu govori današnje prvo čitanje. U odnosu na druga povijesna razdoblja, vrijeme djelovanja proroka Amosa bilo je vrijeme relativne političke stabilnosti, što je pogodovalo rastu materijalnog blagostanja. Ali zbog različitih vrsta korupcije, materijalni napredak nisu jednako osjetili svi slojevi društva. Dapače, na vidjelo su izišle mnoge društvene nepravde, jer su veliki posjednici povećavali svoje posjede na račun siromašnijih ljudi koje su pretvarali u kmetove.

 

Prorok Amos ustaje protiv takvih bogataša koji iskorištavaju siromahe i podsjeća ih da njihova djela nisu skrivena pred Bogom. Amosov socijalni angažman proizlazi iz njegova uvjerenja da se ne može biti pravi vjernik i služiti Bogu, a iskorištavati nevolju svoga bližnjega za vlastiti materijalni probitak. Ne može se smatrati pravednim čovjekom onaj tko je neosjetljiv na potrebe svoga bližnjega. Prema tome, lijek protiv socijalne nepravde jest jednostavno vršenje Božjeg zakona koji poštuje dostojanstvo i ljudske potrebe svakoga čovjeka.

***

Odlomak iz Prve poslanice Timoteju nadovezuje se na prvo čitanje utoliko što govori o temeljnoj čovjekovoj potrebi -  spasenjem, odnosno istinskom i trajnom životnom srećom. To je zapravo Božja volja za svakoga čovjeka, a u ovom odlomku iz 1 Tim sažeto je izražena u rečenici: „Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ (2,4). Gledajući na povijesne okolnosti u kojima rastu mlade kršćanske zajednice, onda se tu osobito ističe dobrohotni stav prema okolini koja najvećim dijelom nije kršćanska i nije došla do spoznanja istine. Taj dobrohotni stav može se realizirati na različite načine, a apostol Pavao ovdje navodi onaj koji je uvijek dostupan i ostvariv. To je molitva koja se u svim svojim oblicima treba prikazivati za sve ljude, među kojima se posebno spominju oni koji su na vlasti, da bi se tako vlast upravljanja u ljudskoj zajednici povezala s Bogom koji je izvor istinskog mirnog i spokojnog života.

 

Ne treba ni govoriti koliko je ovaj svetopisamski tekst aktualan i danas. On nas poučava da u odnosu prema svakoj ljudskoj institucionaliziranoj vlasti, bez obzira na to tko je obnašao, kao kršćani trebamo ostati u trajnom stavu molitve. A u odnosu prema svijetu, koji vjerske zajednice često doživljava kao u sebe zatvorene skupine, potrebno je svjedočiti Božju spasiteljsku otvorenost očitovanu u Isusu Kristu, koji se postavši čovjekom, pokazao jedinim posrednikom između Boga i svih ljudi.

***

Nakon triju prispodoba o milosrđu, u kojima posebno mjesto zauzima prispodoba o razmetnom sinu, slijedi prispodoba o „nepoštenom upravitelju“. Prispodoba nije više upućena pismoznancima i farizejima, nego Isusovim učenicima. Unatoč tomu postoji određena misaona povezanost između prispodobe o razmetnom sinu i ove o nepoštenom upravitelju. U prispodobi o razmetnom sinu koja se pripovijeda u nizu sa prispodobama o izgubljenoj ovci i drahmi, pojavljuje se u odnosu na te dvije prispodobe novost koja se sastoji u tome da se za svoju pronađenosttreba i osobno angažirati. U prispodobi o ovci i drahmi zbog naravi stvari to se nije moglo istaknuti, ali se u prispodobi o razmetnom sinu posvećuje dosta pažnje njegovu unutarnjem monologu, tj. razmišljanju koje ga vodi do povratka očevoj kući. Motivacija za taj povratak mogla bi se izraziti i veoma proračunato. Razmetni sin izračunao je kako mu se povratak ocu, čak ako ga primi kao slugu, neusporedivo više isplatiod bijednog položaja čuvara svinja u kojem se našao zbog svoje rasipnosti. Stoga je poduzeo potrebne korake da to i učini. U prispodobi o nepoštenom upravitelju ta komponenta proračunatosti i snalažljivosti razvija se do krajnjih granica. Nepošteni upravitelj koji je optužen da rasipa imanje svoga gospodara, domišljato pronalazi načina kako će, ako ga gospodar potjera, upravo rasipanjem osigurati svoju budućnost. Dužnicima svoga gospodara otpustio je veliki dio njihovih dugova i tako gospodareve dužnike pretvorio u svoje.

 

Prispodoba je s moralne točke gledišta upitna, ali se središnja ideja može lako iščitati. Ono što je pohvalio gospodar u prispodobi, a time i Isus kao pripovjedač, jest snalažljivost upravitelja, to jest njegova zauzetost oko osiguranja bolje budućnosti. Snalažljivost i trud nepoštenog upravitelja oko toga da se spasi u nevolji treba da bude primjerom koliko tek valja uložiti truda da se osigura vječno spasenje. Zaključak prispodobe tako ima eshatološko značenje, a to je potrebno zato da se poruka prispodobe izdigne iznad konkretnog primjera nepoštenog upravitelja.

 

 Fra Domagoj Runje

 

Nastavak Isusove besjede o vjernosti u malom i velikom, čini se, ima upravo ulogu da poruku prispodobe rastereti od pogrešnog shvaćanja ponašanja glavnog lika. Ono što je Isus pohvalio nije njegovo nepošteno upravljanje nego njegova snalažljivost, zauzetost i aktivnost, koja ponekad nedostaje dobroćudnih i pobožnih ljudi. Na koncu, vraćamo se poruci proroka Amosa. Zapravo ni nije istinski pobožan i dobar čovjek onaj tko izbjegava konflikte samo da bi se održao mir koji nije djelo pravde. Istinski pobožan čovjek bori se za spasenje svakoga čovjeka.