BOŽJE SUZE (Lk 19,41-44)

Svijet je pun muškaraca i žena koji su iskreno prolijevali suze zbog svojih gubitaka, rastanaka, neuspjeha. Suze mogu biti znak velike žalosti, ali mogu označavati i veliku ljubav. Isus je, pred Jeruzalemom, Bog koji prolijeva iskrene suze nad ljudskim neuspjehom s Njim. Njegov plač pokazuje nemoć pred odbijanjem, ali i vjernu ljubav u nevjernosti. Došao je tražiti nas sa strastvenom ljubavlju, bez podmićivanja.

Doista dovikuje svakoj ljudskoj savjesti: „Pokaži mi svoje lice, daj da čujem tvoj glas“. Šutnja je, mnogo puta, bila jedini odgovor. Tada Bog plače. Ako se slika Jeruzalema tiče samo povijesne slike neprihvaćanja Boga, onda slobodno možemo reći: „Jadni Jeruzalem“. Ako smo svi mi Jeruzalem u neshvaćanju i neprihvaćanju Božjeg spasenja, onda trebamo sažalijevati sami sebe. I još više: trebamo obrisati Božje suze. Danas mu ih jedino mi možemo otirati. To je gesta onih koji se vole. Majka rado briše suze svom uplakanom djetetu.

Nije to metaforički govor. Bog, koje je patio na križu za nas, nije izgubio srce. U svojoj nas slavi žali. U svojem je svjetlu uvijek živ da nas zagovara i da o nama govori Ocu. Između nas i Boga postoje suze koje trebamo ukloniti, pravednost koju trebamo uspostaviti, slava koju trebamo konačno slaviti. S njegove se strane pokret zove objavljivanje, s naše strane prepoznavanje. Tko u Isusu ne prepoznaje objavljivanje Božjeg spasenja, osuđen je na propast. Motiv je žaljenja činjenica da ne prepoznajemo „u ovom danu“ njegov dolazak. Zato, umjesto da započnu dani mira bez kraja, nastavljaju se dani rata, neprijateljstva, sve do uništenja. Nisu to samo neprijatelji koji dolaze izvana, nego i sve unutarnje zabrane, da živimo vlastiti život slobodni i sretni.

Nakon svega što nam je dobra učinio, da nas sačuva od zla, mi mu okrećemo leđa. Nad tim Bog plače. Žao mu je naše izgubljenosti. Nad tim trebamo plakati i mi, prihvaćajući da s Njim podijelimo njegove suze. Njih trebamo prihvati kao krajnju samilost, onu koja se nikada ne predaje. Naše su suze djelotvorna slika plačućega učenika koji ne ostaje ravnodušan prema onome što Bog misli i čini za nas.

Potrebno je da Isusove suze probodu naše srce. Zato nam je, dobri Isus, ostavio kao evanđelje i svoju figuru u plaču, koja pokazuje njegovu veliku ljubav prema nama. (fač)