LJUBAZNI PRIGOVOR (Lk 16,1-8)

Ono što bi Isus želio u nama pronaći jest umijeće spasenja. Prispodoba o nepoštenom upravitelju (Lk 16,1-8), nije složena niti zagonetna: jednostavno opisuje čovjeka koji se spašava, novim nepoštenjem, od problema koje je sam sebi natovario na leđa prijašnjim nepoštenjem. Ono što mu Isus priznaje jest priznanje vlastite pogreške i okretnost u izvlačenju iz neprilika.

Mi se tužimo na stvarnost oko sebe. Još nemao hrabrosti sebe optužiti za takvu stvarnost. Istina, mi započinjemo naš nedjeljni sastanak „ispovijedajući grijehe koje smo počinili“, ali nakon izlaska iz crkve započinjemo govoriti o grijehu drugih. I urušio bi se svijet kada bi se, u našim političkim zajednicama, netko usudio optužiti sebe za zlo zbog kojeg se jada. „Veliko je djelo čovjeka: baciti na sebe vlastiti grijeh pred Bogom“ (sveti Ante). Ali od tih velikih djela jako malo vidimo. Upravitelj iz prispodobe optužuje samoga sebe, ne druge i ne stvarnost oko sebe. Spasenje nije toliko u mijenjanju stvarnosti, ona je onakva kakva jest, nego u življenju te stvarnosti sa suprotnim kvascem od onoga koji je čini nepravednom. Nepošteni upravitelj, darujući ono što je dar, pokazuje da je shvatio Očevo srce. On zna da Otac daruje i oprašta sve: „dobrostiv je prema nezahvalnicima i zlima“ (Lk 6,35). Ovdje na zemlji smo i ostajemo upravitelji nepravde, zgrtanja dobara protiv volje Očeve koji ih želi podijeljene. Želi da preokrenemo težnju nezasitnog zgrtanja dobara na onu dara. Život je borba između sinova ovoga svijeta i sinova svjetla. Kao što sinovi ovoga svijeta znaju uočiti svoju dobit, bez obzira je li to moralno ili nije, zakonito ili ne, tako i mi kršćani trebamo uočiti svoju dobit, volju Očevu. Nužno nam je ozbiljno promatranje naših namjera ili izvora naše snage, svrhe i uspjeha našeg djelovanja. Mi smo jednostavno upravitelji na ovome svijetu, pozvani da budemo poduzetni i inicijativni. Ne posjedujemo ništa što nismo primili. Kao upravitelji trebamo djelovati prema volji svoga Gospodara. Potrebno je razmišljati o načinu vlastitoga djelovanja. Trebamo djelovati prema volji onoga koji nas želi sličnima sebi. Ako se ispravno koristimo tijelom i vlastitim sposobnostima, suradnici smo Božji. Trebamo postati okretni u posvećenju sebe, inače smo nesposobni i izgubljeni. To je ljubazna opomena koju nam Bog čini i koja bi nam trebala rastužiti srce da se obratimo. Upravo u ovom nepravednom svijetu trebamo živjeti s evanđeoskom mudrošću. (fač)