1. U slavlju su sudjelovali gvardijan fra Petar Klapež, autor knjige fra Stjepan Čovo, dekan KBF-a fra Anđelko Domazet, ravnatelj Franjevačke gimnazije fra Josip Grbavac, cetinski dekan don Stipe Ljubas, sinovac ubijenog fratra fra Stanko Milanović Litre, i još 19 svećenika. Pjevanje za vrijeme mise predvodio je Zbor Gospe Sinjske pod ravnanjem mo fra Jure Župića, a za orguljama je pratila s. Jelena Mijić. Ispred oltara postavljen je plakat sa fotografijama ubijenih fratara i oko njega 20 lampiona.

 

Nakon procesije i ulazne pjesme 'Svjedoci vjere', gvardijan fra Petar Klapež s ambona je pročitao imena naše ubijene braće abecednim redom: fra Leonard Bajić,fra  Krsto Bazo, fra Jozo Borković, fra  Stanko Bradarić, fra  Ante Cvitanović, fra  Petar Glavaš, fra  Rafo Kalinić, fra  Anselmo Kovačić, fra  Milan Lapić, fra  Stanko Milanović Litre, fra  Jozo Olujić, fra  Petar Paviša, fra  Vlade Pavlov, fra  Jozo Poljak, fra  Ante Romac, fra  Ivan Romac, fra  Nikola Šabić, fra Metod Vezilić, fra  Rudolf Vučić i fra Bože Vugdelija.

 

Uvodeći u misno slavlje provincijal fra Joško Kodžoman pozdravio je koncelebrante, braću svećenike, časne sestre, bogoslove, članove Franjevačkoga svjetovnog reda i Frame, Zbor Gospe Sinjske i fra Juru Župića te braću i sestre u Kristu, a zatim naglasio kako večerašnje misno slavlje, u spomen na naše ubijene braće franjevaca, izraz je naše zahvalnosti prema umorenoj braći ali i želje da se ne zaborave dani i godine u kojima su, na širokom prostoru Cetinske krajine, uz fratre, stradale i tisuće drugih istinskih hrvatskih domoljuba i bogoljuba. Završio je pozivom na molitvu za svu kršćanski braću u svijetu koji podnose patnje i kušnje zbog svoje kršćanske vjere.

 

Na početku propovijedi o. Provincijal je rekao kako je „danas svakom objektivnom promatraču jasno da su ubojstva franjevaca, koja su se dogodila u vihoru Drugog svjetskog rata i u poratnom vremenu u Cetinskoj krajini, bila posljedica sustavnog istrebljenja najperspektivnijih snaga na ovom prostoru, među njima naravno i franjevaca, profesora, dušobrižnika, onodobnih vodećih znanstvenika… Naši fratri nisu stradali slučajno, niti su bili kolateralne žrtve. Komunistički sustav, kako nam je poznato, rješavao se nepoćudnih osoba i na najbrutalniji način se obračunavao sa svojim neistomišljenicima, među koje su svakako spadali katolički svećenici. Komunistički su zločini od početka bili poznati, ali se o njima nije smjelo govoriti ili pisati do demokratskih promjena“.

U nastavku je naglasio kako se „ubijene svećenike prikazivalo kao suradnike ustaškog režima, etiketiralo ih se kao narodne neprijatelje, nastojalo ih se bez dokaza povezati s ustaškim zločinima i učiniti suodgovornima za tuđa djela ili nedjela. Činjenica da nikome od ubijenih franjevačkih mučenika, kojih se u ovoj prigodi spominjemo, nije omogućeno pravo na dokazivanje nevinosti, pravo na obranu, na sud, dovoljno govori o pravdi i pravednosti i istinoljubivosti njihovih mučitelja, sudaca i izvršitelja zlodjela. Provincijal fra Petar Grabić, koji je i sam iskusio pakao Stare Gradiške, napisao je dopis Biskupskoj konferenciji u Zagrebu 18. travnja 1945. godine u kojem je između ostaloga istaknuo „…ja niže potpisani opravdano dovodim u vezu prolivenu krv svećenika i redovnika mučenika s mržnjom na njihovo svećeničko zvanje, katoličku vjeru i njihovu ljubav i privrženost prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi“.

 

Međutim, politički progon mnogi fratri nisu uspjeli preživjeti zbog političke procjene da su probrani fratri nepotkupljivi ljudi i da su nesalomljivi u svojim rodoljubnim i bogoljubnim stavovima, rekao je o. Provincijal, i nastavio da su franjevački mučenici, a da to nitko nije ni slutio, postali živo sjećanje na najmračnije razdoblje naše povijesti. Bog su i čovjek doista najbliži i najsličniji u patnji. Kao što je patnja preobrazila čovjeka Isusa  u  proslavljenog Krista, tako i čovjek, u kotlu vlastite životne patnje i muke, biva preobražen u biće neslućenih mogućnosti, sposobno  pobijediti i nadići ljudskost kakvu obično poznajemo, kolebljivu, nedosljednu, sumnjičavu, prestrašenu… Ovo misno slavlje, izraz je prije svega naše sveopće zahvalnosti našim mučenicima.

Današnje stradavanje kršćana u svijetu, iako se o svemu rijetko i podcjenjivački izvještava, poprima dramatične razmjere. Progon kršćana u zemljama Bliskog istoka samo je dio opće svjetske antikršćanske politike, čiji su tragovi i danas vidljivi u mnogim zemljama.

Danas se, dakle, draga kršćanska braćo i sestre, ovim molitvenim skupom, prisjećamo i molimo za žrtve krvave tragedije probranih članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, koju su priredili odnarođeni i bezbožni komunistički nalogodavci a proveli dodvorice nove zločinačke ideologije, tražeći tako na novoj političkoj sceni priliku za osobnu afirmaciju i dokazivanje.

 

Mi pak, kao vjernici,  želimo i za te ljude moliti, za njihovo pokajanje i obraćenje. S ovog mjesta želim javno pohvaliti posebno onu braću u našoj Provinciji, koji su, nošeni duhom zahvalnosti i obveze prema našim mučenicima, pokrenuli brojne inicijative za obilježavanje mjesta ljudske tragedije, razotkrivanje povijesne istine o razlozima i mjestima stradavanja kako braće franjevaca, tako i tisuća nevino stradalih sunarodnjaka pred proračunatim  namjerama komunističkih ubojica. Poimence zahvaljujem našem umirovljenom profesoru dr. fra Stjepanu Čovi, koji je uložio dosta truda kako bi nam ostavio vrijedne pisane tragove o pravoj istini tragičnog skončanja naših fratara. Zahvaljujem i svoj braći u ovom Samostanu, na živom sjećanju na naše umorene fratre, kao i na hvalevrijednoj inicijativi da se sklopu proslave 300. jubileja, u kloštru Samostana, naprave reljefi s likovima naših mučenika. Hvala i svim umjetnicima koji su se uključili u taj projekt.

 

Kada govorimo o stradanjima u vremenu Drugoga svjetskog rata i poraća, pred  nama je još puno posla. Međutim, svako aktualiziranje mučeničke prošlosti Katoličke crkve i hrvatskog naroda izaziva nove polemike i suprotstavljanja ali svi skupa moramo u konačnici priznati da drugog puta nema ukoliko želimo, kao narod, početi živjeti u miru i slozi. Iako konačna životna sudbina naše braće možda neće nikada biti do kraja rasvijetljena zbog ljudskog kukavičluka, prekrivenih tragova zločina i brojnih drugih razloga, mi smo ipak sretni, jer na temelju raspoloživih podataka, s velikom sigurnošću možemo ustvrditi, da su mučenici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, potpomognuti snagom Božje milosti, uspjeli do kraja ostati vjerni Bogu i svom svećeničkom poslanju, te neustrašivo podnijeti strahote vlastite smrti.

 

Svim našim hrvatskim mučenicima i zagovornicama kod Boga  preporučamo naš Narod, daljnji rad i nastojanja svih ljudi dobre volje, oko razotkrivanja istine, oko zadovoljenja pravde, oko čuvanja žive uspomene na sve naše drage i mile pokojnike, a posebno na naše mučenike, završio je o. Provincijal.

 

Tekst i fotografije: Fra Frano Doljanin

 

 

2. Predstavljanje knjige fra Stjepana Čove: Franjevci - žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini

 

  • Fratri_mucenici_01
  • Fratri_mucenici_02
  • Fratri_mucenici_03
  • Fratri_mucenici_04
  • Fratri_mucenici_05
  • Fratri_mucenici_06
  • Fratri_mucenici_07
  • Fratri_mucenici_08
  • Fratri_mucenici_09
  • Fratri_mucenici_10
  • Fratri_mucenici_11
  • Fratri_mucenici_12
  • Fratri_mucenici_13
  • Fratri_mucenici_14
  • Fratri_mucenici_15
  • Fratri_mucenici_16
  • Fratri_mucenici_17
  • Fratri_mucenici_18
  • Fratri_mucenici_19
  • Fratri_mucenici_20
  • Fratri_mucenici_22
  • Fratri_mucenici_23
  • Fratri_mucenici_24
  • Fratri_mucenici_25
  • Fratri_mucenici_26
  • Fratri_mucenici_27
  • Fratri_mucenici_28
  • Fratri_mucenici_29
  • Fratri_mucenici_30